Pozvani smo živjeti i svjedočiti ljubav prema drugima

Riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodio je u petak, 27. lipnja misno slavlje u samostanu sestara Presvetog Srca Isusova na Drenovi u povodu istoimenog blagdana.

„Svrha ove svetkovine je zahvaliti Bogu za njegovu neizmjernu ljubav prema nama grešnicima i moliti ga da nam pomogne odgovoriti svojom ljubavlju na njegovu ljubav.“ Blagdan Presvetog Srca Isusova potiče nas na razmišljanje o Božjoj ljubavi i o našem odnosu prema njoj, a osobito na propitivanje  što u našem životu nije u skladu s tolikom ljubavlju kojom nas Bog u Isusu obdaruje. „Nije dosta samo ispitati se, potrebno je i pokajati se i odreći se svega što je u našem životu i ponašanju protivno Božjoj ljubavi. Po tome koliko ćemo iz proslave ove svetkovine izići obnovljeni vidjet će se u kakvom smo je raspoloženju i s kakvom nakanom slavili.“

Nadbiskup je u nastavku rekao da Bog svoju ljubav prema nama očituje na dva temeljna načina: stvaranjem i spašavanjem. U oba nas ljubi po Isusu i u njemu, a po Kristovoj ljubavi svijet je ne samo spasio nego i stvorio. Bog nas ljubi bez ikakve prethodne naše zasluge kojom bismo Boga zadužili. Stvorio nas je a da ga na to ni na koji način nismo potaknuli ni bilo čime uvjetovali, poručio je. „Ništa drukčije nije ni kod spašavanja. Kao što nas je stvorio bez nas, tako nam nudi  svoje spasenje, a da to ničim nismo zaslužili, niti smo na bilo koji način mogli na Boga utjecati da nas spasi.“

 Potrebno je Božju spasiteljsku ljubav slobodno prihvatiti i na nju odgovoriti, istaknuo je nadbiskup dodajući da nam Bog nudi spasenje i ne prisiljava nas na to jer poštuje našu slobodu.  „Bog je najviše dobro, on je sama ljubav koja izlazi iz sebe i daje se drugome. U tome se nalazi odgovor na pitanje zašto Bog stvara i svoje stvorenje spašava, iako se ono protiv njega okrenulo.“ Osvrčući se na riječi sv. Ivana koji kaže: ‘Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4, 16)’, istaknuo je da ako ljubimo, u Bogu smo.

„Znamo, međutim, da je ljubav višeznačan pojam. Postoji samo jedna vrsta ljubavi po kojoj ulazimo u zajedništvo s Bogom. A to je ona ljubav kojom nas same Bog u Isusu Kristu ljubi. To je drugom otvorena, sebedarna, požrtvovna ljubav. Takvom nas ljubavlju upravo Krist ljubi, koji se odrekao svoga božanskog sjaja, postao jedan od nas, s nama solidaran u svemu osim u grijehu, te samog sebe predao za nas sve do smrti, i to  premda smo mu bili neprijatelji.“ Tu ljubav je živjela i svjedočila službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić, utemeljiteljica Družbe Presvetog Srca Isusova, poručio je. „Ona se odrekla svog visokog društvenog položaja i postala poput Krista siromašna i solidarna sa siromašnima, posebno s onima najmanjima. Poput Gospodina, ona je svoje srce otvorila svima. Takvu smo ljubav pozvani živjeti i svjedočiti i mi jedni prema drugima i prema svima koje susrećemo, a posebno prema najpotrebitijima, a to su katkada upravo oni koji nam nisu naklonjeni i ne žele nam dobro.“

 Na tu ljubav poziva i papa Franjo  u pobudnici „Radost evanđelja“ gdje govori o „Crkvi koja izlazi“. „Prema Papi, vjernost Učitelju zahtijeva ‘da Crkva danas iziđe naviještati evanđelje svima, u svim mjestima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha. Radost evanđelja za sav je narod, ne može isključiti nikoga…Crkva koja ‘izlazi’ zajednica je misionara koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju, koji prate, koji daju plod i raduju se’ , govori nam Sveti Otac (RE br. 23 i 24).“

U skladu s tim trebamo se prepoznati u Papinu pozivu da iziđemo iz vlastite udobnosti i imamo hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja (br. 20), istaknuo je nadbiskup Devčić.

„Pozvani smo ispitati se da li i koliko doista ljubimo; da li i koliko nam je doista do drugih stalo, posebno do onih koji su nam daleko, pa možda i neprijateljski prema nama raspoloženi, a Kristu su toliko važni, jer njegova ljubav ne isključuje nikoga. Imamo li mi, koji smo pozvani biti svjedoci te ljubavi, pravo nekoga isključivati? Imamo li pravo držati distancu tamo gdje Krist traži blizinu, blizinu najslabijima, izranjenima na duši i tijelu, izgubljenima na bespućima ovoga svijeta?“

Upozorio je na riječi Svetoga Oca o Crkvi koju preferira,  ranjivu i prljavu jer je izašla na ulice. „Ne želim Crkvu koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastitu sigurnost. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte, a napose biva zatvorena u klupko opsesija i procedura. Ako što mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu (RE br. 49).“

Nadbiskup je u nastavku upozorio na podjele među kršćanima, ali i među crkvenim zajednicama. Na to upozorava i Sveti Otac koji se pita kako podjelama, klevetama, raznim oblicima mržnje i nametanju vlastitih ideja se može evangelizirati. „Tome bismo mogli dodati i drugo pitanje: Kako kao takvi možemo slaviti Božju ljubav objavljenu u Kristu koji je došao dokinuti sve podjele i neprijateljstva, a da to ne bude gluma i farsa? Na to možemo odgovoriti samo žarkom molitvom Presvetom Srcu Isusovu, zaključio je nadbiskup Devčić.