Otvorenje Godine posvećenog života
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Trsat, 30. XI. 2014.

Draga braćo i sestre!

Okupili smo se u ovom Marijinu svetištu da otvorimo i pod Marijin zagovor stavimo Godinu posvećenog života, koja u cijeloj Crkvi počinje danas i trajat će do 2. veljače 2016. Sveti Otac želi da se na taj način obilježi i 50. obljetnica koncilske Dogmatske konstitucije Lumen gentium koja u 6. poglavlju govori o redovnicima, kao i 50. obljetnica koncilskog Dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života.

Znamo da se iduće godine navršava i 500 godina od rođenja sv. Terezije Avilske, crkvene naučiteljice i velike obnoviteljice karmelskog reda, ali i cijele Crkve. U prigodnom Apostolskom pismu „Vi trebate stvarati veliku povijest“ papa Franjo ovako progovara o ciljevima Godine posvećenog života: „Pošto sam saslušao mišljenje Kongregacije za Institute posvećenog života i za Zajednice apostolskog života odredio sam kao ciljeve ove Godine one koje je sv. Ivan Pavao II. predložio Crkvi na početku trećeg tisućljeća, i tako na neki način opet nastavio ono što je u Posinodalnom pismu Vita consacrata preporučio: ‘Vi se trebate ne samo sjećati blistave povijesti i o tome pričati, nego vi trebate novu povijest stvarati! Gledajte u budućnost u koju vas Duh premješta, da bi po vama izvršio velike stvari“ (br. 110). Ovo je, braćo i sestre, prigoda da bolje upoznamo to programsko pismo pape Franje, stoga ću vam ga, umjesto propovijedi, pokušati u glavnim crtama predstaviti.

Ciljevi Godine posvećenog života

Nadovezujući se na sv. Ivana Pavla II., papa Franjo postavlja tri konkretna cilja Godine posvećenog života:

1.  Sa zahvalnošću gledati na prošlost, na početke svoga reda i na širenje i obogaćivanje njegove početne karizme, ne zbog čisto povijesnih interesa ili nostalgičnih poriva nego da biste Bogu zahvalili za primljene darove, obnovili identitet reda i učvrstili zajedništvo. To gledanje u prošlost ne smije biti selektivno, tako da se fokusirate samo na ono dobro i pozitivno, nego to treba biti i suočavanje s poteškoćama i proturječnostima kao posljedicama ljudskih slabosti jer: „Sve je poučno i postaje ujedno poziv na obraćenje.“

2. Zauzeto živjeti sadašnjost – to je drugi cilj koji Papa određuje. On smatra kako vas zahvalno sjećanje na prošlost treba potaknuti da – u pozornom osluškivanju onoga što Duh govori Crkvi danas – uvijek dublje ostvarujete osnovne aspekte svog posvećenog života. Naglašava kako su utemeljitelji i utemeljiteljice redova u sebi osjetili onu samilost koja je obuzimala Isusa kad je vidio mnoštvo raštrkano kao ovce bez pastira. „Kao što je Isus, pokrenut tom samilošću, svoju riječ darivao, bolesne ozdravljao, kruh za jesti davao, svoj život žrtvovao, tako su se utemeljitelji stavili u službu čovječanstvu kojemu ih je Duh slao, i to na različite načine: molitvom, naviještanjem Evanđelja, katehezom, poučavanjem, služenjem siromasima, bolesnima… Fantazija ljubavi nije poznavala granice i umjela je otvoriti bezbrojne putove kako bi dah Evanđelja unijela u kulture i u najrazličitija socijalna područja.“ U tom smislu Papa kaže da ova godina propituje vašu vjernost poslanju koje vam je povjereno. To znači da se trebate pitati: Odgovaraju li vaše službe, vaša djela, vaša prisutnost onome što duh vaših utemeljitelja zahtijeva? Je li to što činite prikladno za ostvarenje njegovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što biste morali promijeniti? U svezi s time papa Franjo podsjeća na to kako je već Ivan Pavao II. zahtijevao neka ista velikodušnost i požrtvovnost koje su pokretale vaše utemeljitelje pokreću i vas, njihove duhovne sinove i kćeri, jer samo tako možete održati živima svoje karizme. Pred toga, papa Franjo ističe fasciniranost utemeljitelja jedinstvom Dvanaestorice oko Isusa i zajedništvom (communio) prvotne kršćanske zajednice u Jeruzalemu te kaže da takvo zajedništvo treba posebno danas svjedočiti. U tom smislu „sadašnjost sa strašću živjeti znači postati ‘ekspertima zajedničkog života’“. Na taj način redovnici i zajednice posvećenog života trebaju, u svijetu sukoba i suprotstavljanja ljudi, kultura i naroda „nuditi primjer zajedništva u kojem je moguće, priznavanjem dostojanstva svakog čovjeka i darova koje svaki sa sobom donosi, živjeti u bratskim odnosima.“

3. Budućnost prihvatiti puni nade. To je treći cilj Godine posvećenog života. Papa ne zatvara oči pred mnogim problemima s kojima se susreću Bogu posvećene zajednice, kao što su npr. pomanjkanje zvanja i starost članstva, financijski problemi, izazovi globalizacije i internacionalizacije, opasnost relativizma, društvena irelevantnost i marginalizacija. Ali, prema njegovu mišljenju, upravo se u tim nesigurnostima, koje dijelimo s našim suvremenicima, ostvaruje nada koja je plod vjere u Gospodara povijesti koji nam uvijek govori: „Ne boj se /…/ jer ja sam s tobom“ (Jer 1, 8). To znači da se naša nada ne oslanja na brojeve i djela nego na onoga kojemu smo povjerovali (usp. 2 Tim 1, 12) i kojemu „ništa nije nemoguće“ (Lk 1, 37). „To je nada koja ne razočarava i koja posvećenom životu dozvoljava nastaviti i u budućnosti pisati značajnu povijest.“ U skladu s time Papa usrdno poziva: „Na budućnost moramo usmjeriti svoj pogled, svjesni da nas Duh prema njoj tjera, kako bi i nadalje s nama ostvarivao velike stvari.“ U tom kontekstu citira i svog prethodnika na Petrovoj Stolici koji je svojevremeno poručio: „Ne slijedite zloguke proroke koji navještaju kraj ili besmislenost posvećenog života u Crkvi naših dana; odjenite se radije u Isusa Krista i, ostajući budni i bdijući, oboružajte se oružjem Svjetla, kako Pavao opominje (usp. Rim 13, 11-14).“

Papina očekivanja

U drugom dijelu Apostolskog pisma Sveti Otac govori o svojim očekivanjima od Godine posvećenog života podsjećajući, prije svega, na riječi koje često izgovara u susretu s raznim redovničkim i posvećenim osobama: „Gdje su redovnici, tu je radost.“ U tom smislu on očekuje da plod Godine posvećenog života bude svjedočenje autentične radosti koju Gospodin daruje onima koji ga slijede: „Mi smo pozvani iskusiti i svjedočiti da je Bog sposoban naše srce ispuniti i učiniti nas sretnima, bez potrebe da drugdje tražimo svoju sreću.“ Prema tome, Papa očekuje da među posvećenim osobama ne bude žalosnih lica, nezadovoljnih i neispunjenih ljudi jer, kako kaže, „nasljedovanje u žalosti je žalobna povorka“. Posebno važnim smatra svjedočenje radosti u trpljenju, kada nas pohode bolest i slabost. Tada se pokazuje kako vjera da je Krist nama u svemu postao sličan i da iz ljubavi prema nama nije odbacio ni križ, postaje izvor istinske radosti. Svjedočenje radosti bitno je za privlačenje drugih u Crkvu i za buđenje novih zvanja. U svezi s time papa Franjo navodi riječi Benedikta XVI. koje je već citirao u „Evangelii Gaudium“: „Crkva ne raste kroz prozelitizam, već ‘privlačnošću’.“ Komentirajući te riječi, papa Franjo ističe da zvanja za posvećeni život ne rastu organiziranjem raznih promotivnih aktivnosti „nego ako se mladi ljudi, koji nas susreću, osjete privučenim, ako nas vide kao sretne muškarce i žene!“ Drugim riječima: „Vaš život je ono što govori – život koji izražava radost i ljepotu življenja Evanđelja i nasljedovanja Krista.“

Nadalje, Papa očekuje da redovnici i sve Bogu posvećene osobe „svijet probude“ svojim proročkim životom, koji je upravo svojstven Bogu posvećenim osobama koje Isusa nasljeduju na poseban, upravo proročki način. „To je prioritet koji se sada traži: ‘Biti prorocima koji svjedoče kako je Isus na zemlji živio… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva.“

Sljedeće Papino očekivanje odnosi se na svjedočenje zajedništva. Bogu posvećene osobe pozvane su, kako smo već čuli, biti „ekspertima zajedništva“, živjeti i širiti „duh zajedništva“. U tom smislu papa Franjo očekuje da vi, redovnici i redovnice, prednjačite u zauzimanju za izgradnju „Crkve kao kuće i škole zajedništva“, o čemu je sv. Ivan Pavao II. često govorio na prijelazu u treće tisućljeće. To se zajedništvo treba početi ostvarivati unutar pojedinih redovničkih kuća i odatle se širiti na druge redovničke kuće i na cijelu Crkvu i sav svijet.

Pored toga, Papa očekuje da iziđete na „egzistencijalne periferije“, gdje vas mnogi zapušteni i beznadni čekaju. „Ne uvlačite se u sebe, ne dajte se opterećivati malim svađama kod kuće, ne budite zarobljenicima svojih problema. Oni će se riješiti kada iziđete van da biste pomogli drugima…“ „Samo u pozornosti na potrebe svijeta i u poslušnom osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga ova će Godina posvećenog života postati pravi kairos, Božje vrijeme, bogata milostima i preobrazbom.“

Horizonti Godine posvećenog života

Konačno, u trećem dijelu Apostolskog pisma Sveti Otac naznačuje horizonte Godine posvećenog života i tu se obraća, između ostaloga, posvećenim laicima koji s Bogu posvećenim osobama dijele ideale, duh i poslanje. Papa ih ohrabruje da ovu Godinu posvećenog života dožive kao milost koja će im pomoći postati svjesnijima primljenog dara. U tom ih smislu poziva da katkad budu nazočni na susretima posvećenih članova različitih redova kako bi u takvim prigodama upoznali iskustva drugih karizmatskih zajednica i skupina laika te se na taj način međusobno obogatili.

Papa se isto tako obraća svemu narodu Božjemu jer Godina posvećenog života nije samo namijenjena posvećenim osobama nego i cijeloj Crkvi. U tom smislu posebno poziva crkvene zajednice da Bogu zahvaljuju za darove koje je Crkva primila po svetosti redovničkih utemeljitelja, kao i vjernim služenjem mnogih Bogu posvećenih osoba. Napose zahvaljuje Bogu za sretno poklapanje Godine posvećenog života s održavanjem Sinode o obitelji te objašnjava: „Obitelj i posvećeni život su pozivi koji donose bogatstvo i milost za sve, prostori humaniziranja u izgradnji živih odnosa, mjesta evangelizacije. Mogu se međusobno pomagati.“

Na kraju se Papa posebno obraća biskupima pozivajući ih da radosno i srdačno prihvate posvećeni život „kao duhovni kapital, koji pruža bogatu pomoć za dobro cijelog Kristova Tijela“. Naime, posvećeni život dar je Crkvi i zato nije nikakva rubna pojava nego je s njom najdublje povezan.  

Svoje Apostolsko pismo papa Franjo završava povjeravajući ovu Godinu posvećenog života Mariji, Djevici koja sluša i razmatra, koja je prva učenica svoga Sina i odabrana kći nebeskog Oca, koja je svim milostima ispunjena i predstavlja nenadmašiv uzor nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u službi bližnjemu.

K njoj smo večeras došli i mi, draga braćo i sestre, da je molimo za pomoć i blagoslov kako bismo u ovoj Godini posvećenog života mogli ostvariti sve ciljeve i očekivanja što ih je Sveti Otac stavio pred vas i pred sve članove Crkve. Amen.

 

 

 

 

Skip to content