Nedostaje misijskih zvanja

U nedjelju, 19. listopada u povodu Svjetskog dana misija župu sv. Ivana Krsitelja na Škurinjama posjetila je misionarka s. Božena Novoselec, redovnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Vjernicima je posvjedočila o svom misionarskom putu koji je počeo 15. rujna 2008. godine i danas djeluje u Delegaturi Svete braće Ćirila i Metoda u Plovdivu u Sofijsko-plovdivskoj biskupiji u Bugarskoj.

„Nikada mi nije bilo na pameti krenuti u misionarke i moj misionarski put počeo je slučajno. U novicijatu je bila jedna sestra iz Bugarske s kojom sam se intenzivnije družila i šalile smo se na temu da ću otiću u Bugarsku. Gospodin je htio da sam počela o tome razmišljati i od tadašnje časne majke M. Blage Bunčuge tražila da me na praksu pošalju u Bugarsku. Tamo sam boravila tri mjeseca i po povratku u Hrvatsku počela intenzivnije razmišljati o povratku. Prije nego sam završila Katehetski institut KBF-a u Zagrebu, 2007. godine časna majka M. Blaga mi je rekla da me sprema za misije u Bugarskoj i nakon završetka fakulteta u rujnu 2008. sam otišla.“, rekla je s. Božena.

U sjevernoj Bugarskoj provela je oko šest godina, a zatim došla u Delegaturu Svete braće Ćirila i Metoda u Plovdivu. Stanje koje je tamo zatekla nije ju obeshrabrilo iako su  ljudi vrlo siromašni, ali otvorenog srca. „Djeca ne idu u školu jer nemaju financijskih sredstava za školovanje, a u selima se ne shvaća važnost školovanja. Osim katehizacije, o djeci brinemo na više načina. Kupujemo im sredstva za školovanje, pomažemo u učenju, poboljšavamo uvjete življenja i učenja. Mnoga djeca ne mogu završiti školu zbog nedostatka financijskih sredstava ili ako škola nije u njihovom selu roditelji im ne mogu platiti putovanje u grad. Veliki broj osnovnoškolaca ne završe školovanje jer im uvjeti u kući to ne dopuštaju. Obitelji nemaju namještaja, u kući su im zemljani podovi, svi žive u jednoj prostoriji pa im pomažemo i u nabavi osnovnih predmeta za život.“

Osobitu skrb pružaju djeci predškolske i vrtićke dobi jer je vrtić  garancija da će dijete imati jedan topli obrok i bar nekakav odgoj. „U većini slučajeva roditelji ne mogu odgajati dijete jer su i sami onemogućeni ili ih nema jer su otišli u neku drugu državu zaraditi novac. Djecu, ako su u mogućnosti, odgajaju bake i djedovi. Imamo slučajeve i da su mališani bili prepušteni sami sebi. Neka od njih završila su na ulici, a nedavno je dijete završilo i u zatvoru. Mnoga su u domovima i sve su to problemi s kojima se svakodnevno susrećemo.“, rekla je s. Božena.

Nije jedina Hrvatica u misiji u Bugarskoj. S njom je s. M. Berislava Tutić koja obavlja službu delegate u Plovdivu, a prije su tamo djelovale i s. M. Ruža Raić i s. M. Barbara Bručina. „Molite za nas, ali i za nova misijska zvanja jer potrebe su velike. Naša Družba suočava se s nedostatkom novih misijskih zvanja, ne samo kod redovnika, nego i vjernika laika. Nedavno smo, zbog nedostatka misonara i volontera, bili prinuđeni zatvoriti jednu župu.“, upozorila je s. Božena.

Dodaje kako su do ove godine misije u Bugarskoj posjetile volonterke iz Rijeke, članice Marijanske vinkovske mladeži koje su u mjesec dana s njima dijelile sve trenutke. „Njihovi dojmovi su različiti, od smiješnih trenutaka do vrlo teških koje su ih emotivno dirnule. Drago mi je da su i takve stvari vidjele jer su se na taj način mogle upoznati s onim kroz što mi svakodnevno prolazimo. Jedna cura sada je naša novakinja, a druga je otišla u karmelićanke, tako da možemo slobodno reći i da se u tom volontiranju rađaju duhovna zvanja. Naši volonteri bili su i Zoran Vladušić i njegova sadašnja supruga, također iz Rijeke, koji su se tada nalazili na prekretnici života i u volonterskom radu su donijeli životne odluke. Drago mi je da su se odlučili za obitelj, jer bez obitelji nema ni duhovnih zvanja ni misionara.“

Onima koji razmišljaju o volontiranju u misijama poručuje kako nije sve u kilometrima i odlasku u Afriku ili Oceaniju, nego se misije mogu pronaći i puno bliže. „Svi volonteri su nam dobrodošli. Katolici su u Bugarskoj manjina i nemamo nikakvih prava. Onaj tko dođe mora se prilagoditi pastoralu kojega smo razvili. Volonter mora biti  otvoren situaciji.“

Također, pokušavamo razviti pastoral s obiteljima, poručuje mlada misionarka. Zato su s tamošnjim kapucinima otvorili školu evangelizacije koju su prepoznale obitelji s djecom. „To su većinom pravoslavne obitelji koji prihvaćaju katolicizam i žive ga. Ta djeca rastu s našom crkvom i tu se vidi kako se njihov mentalitet mijenja kao i njihovo gledanje na vjeru. Važno je neprekidno biti u kontaktu s tim ljudima.“

Iako je članica Europske unije, Bugarska u praksi, standardu, načinu života, to nije, istaknula je u nastavku s. Božena.  Govoreći o postotku katolika u Bugarskoj, istaknula je kako se na katolike još uvijek gleda kao na sektu. Kao primjer navodi da je sveukupan broj svih kršćanskih crkava i zajednica samo 1%, dok je  muslimana 2%. To ju ne obeshrabruje nego motivira da još radosnije širi Radosnu vijest.

Na kraju nam otkriva kako joj je zaštitni znak magarac. „Magarac ima uši koje su uprte gore prema gospodaru da čuje što on hoće od njega. Noge su mu stabilne na zemlji da ono što je čuo, može raditi. A onaj karakter kojega najčešće spominjemo kada govorimo o magarcu,  u mom slučaju to je otvoreno srce da volim unatoč tome je li me gospodar miluje ili tuče.  Naši siromasi nama su u misiji gospodari.“ Za kraju otkriva i kako oko vrata nosi privjesak kojega čini drveni križ i srce, dar jednog svećenika. „On mi je rekao da se ne brinem što ću raditi u životu. Ovo je znak koji govori o ljubavi i žrtvi koje su sastavnice misionarskog života.“, poručila je s. Božena Novoselec.