Dijamantna misa mons. Ivoslava Linića

Katedrala sv. Vida 22. studenoga 2014.

(Br. 11, 4b-15; Ef 4, 1-7.11-13; Mt 9, 35-38)

Draga braćo i sestre, sudionici dijamantnog slavlja mons. Ivoslava Linića!

1.     Tijekom šezdeset godina svećeništva naš je svečar dnevno slavio svetu misu, radnim danom na jednostavan, nedjeljom i blagdanom na svečan način. Pritom je, kao svaki svećenik koji slavi svetu misu, vjernicima redovno upućivao poziv na iskazivanje hvale Bogu govoreći: „Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu“, na što su vjernici odgovarali: „Dostojno je i pravedno.“ Danas nas je mons. Linić također pozvao da zajedno s njime dadnemo hvalu Bogu, ali ovaj put iz posebnog razloga, jer ovim euharistijskim slavljem obilježava šezdeset godina misništva.

Svi smo se rado odazvali njegovu pozivu uvjereni da je doista „dostojno i pravedno“ Bogu s njime reći hvala za milost tako dugog svećeničkog života i služenja. Uvjeren sam da će poziv našeg svečara „Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu“ danas biti jednako svečan, radostan i gromoglasan kao onaj prije šezdeset godina kada je slavio svoju mladu misu. Štoviše, bit će to poziv na hvalu nakon dugih kušnji, borbi, ali i svakodnevnog iskustva Božje blizine i pomoći. Dok je prije šezdeset godina sudionike svoje mlade mise pozivao na hvalu Gospodinu jer ga je učinio dionikom svoga svećeništva, danas mu zahvaljuje za šezdeset godina vjernosti i ustrajnosti u svetoj službi. Zahvaljuje mu, dakle, za ostvareni poziv. I svakako je „dostojno i pravedno“ da to čini, jer bez Božjeg izabranja i bez njegove prethodne i prateće milosti ne možemo nijedno dobro djelo ni početi ni uspješno dovršiti. A pogotovo to vrijedi za svećenički život i službu.

2.     Ova nas obljetnica ujedno potiče da se još jednom prisjetimo tko je i kako se postaje svećenik. Na to nam odgovor daje današnje evanđelje koje govori o tome kako je Isus obilazio gradove i sela propovijedajući Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom i liječeći svaku bolest i nemoć. On pritom osjeća da su mu, zbog veličine zadatka, potrebni suradnici i pomoćnici. U tom smislu slikovito govori o velikoj žetvi, tj. o nepreglednom mnoštvu onih kojima je u svakom vremenu i na svakome mjestu potrebno navijestiti Božje milosrđe i spasenje. Krist svakako želi da mu budemo suradnici u djelu spasenja svijeta. Prvi način kako to svaki pojedinac i svaka zajednica mogu činiti jest moliti Oca nebeskog neka pošalje dovoljan broj radnika u žetvu svoju, dovoljan broj onih posredstvom kojih će sam Isus djelovati i spašavati. Drugi je način da svi krštenici i svojim životom pokazuju i svjedoče Krista Spasitelja. Osim toga, potrebno je da se odazovu oni koje Gospodin posebno izabire i poziva na sudioništvo u svojoj svećeničkoj službi. Kada Isus poziva na molitvu za radnike na njivi Božjoj, misli na jednu i drugu vrstu radnika, i na sve kršćane i na sve one koje želi učiniti svojim bližim suradnicima.

3.     Ovoj posljednjoj skupini Kristovih suradnika pripada kao svećenik i naš svečar. Već u Starom zavjetu Bog pita: “Koga da pošaljem?“ A prorok Izaija na to odgovara: „Mene pošalji!“ (Iz 19, 20). Slično su pitanje u svom srcu čuli i prvi Isusovi učenici i mnogi poslije njih, sve do naših dana. Čuo ga je i naš svečar. I svi su odreda davali isti odgovor: „Mene pošalji!“ Od takvih je Isus sastavio najprije zbor dvanaestorice učenika, koji će ostati njegovim najbližim suradnicima, a zatim širi zbor sedamdeset dvojice, povjeravajući svima da idu ispred njega onamo kamo sâm kani doći.  

Danas apostolski zbor tvore biskupi s papom na čelu. Njima su pridodani svećenici kao njihovi pomoćnici. Sam je Isus tako odredio, izabravši najprije dvanaestoricu, a zatim i sedamdeset dvojicu učenika za svoje preteče i suradnike. Među ovima je i naš svečar, koji je već šezdeset godina Isusu, poput Ivana Krstitelja, pripravljao put do onih kojima je on sam želio doći.

4.     Detaljniji opis svećeništva i svećeničke službe nalazimo i u pročitanom tekstu iz Pavlove poslanice Efežanima. Naime, on piše kako Krist „’dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove…“ (Ef 4, 11-13). Dakle, početnik i djelitelj svake službe u Crkvi sâm je Gospodin Isus Krist. To znači da nitko ne može postati svećenik ako ga Isus ne pozove. Onima koje čini dionicima svoga svećeništva povjerava trostruku službu, tj. službu posvećivanja, poučavanja i vođenja zajednice. Što to točno znači, pomaže nam shvatiti sv. Pavao koji, kako smo čuli, govori o apostolima, prorocima, evanđelistima, učiteljima i pastirima. Sve ovo što Pavao nabraja dade se podvesti pod trostruku svećeničku službu. Naime, kao suradnici biskupa koji su nasljednici apostola, svećenici su dionici apostolske službe naviještanja, posvećivanja i vođenja Božjeg naroda. Oni su i proroci i učitelji i evanđelisti koji u ime Božje govore i navješćuju Kristovo evanđelje. A sve je to, kako nam kaže sv. Pavao, usmjereno prema jednome – prema izgrađivanju Crkve kao mističnog tijela Kristova. Crkva je proizašla iz Kristova probodenog boka na križu. Zbog toga svi koji su pozvani izgrađivati Crkvu, mogu to samo tako da i sami, poput Krista, iz dana u dan umiru za nju. Iz toga vidimo ono glavno i najvažnije što je naš svečar činio kao svećenik tijekom šest desetljeća svoga života. Mnogo je toga on radio i mnogočime zadužio Crkvu i narod. Ali sve bi to bilo u nekom smislu bezvrijedno kada ne bi bio radio ono što je glavno. A to je propovijedanje, posvećivanje, pastirska briga o povjerenim mu crkvenim zajednicama, nastojanje oko jedinstva Crkve i kršćanske zrelosti svakog njezina člana, ulažući pritom čitava sebe u svoj poziv i službu.  

5.     Draga braćo i sestre, Krist poziva iznenada. Sjetimo se kako je neke apostole pozvao dok su ispirali ribarske mreže i kako su mu se oni, bez oklijevanja, odmah odazvali. Sjetimo se kako je pozvao Pavla u trenutku dok je planirao progon kršćana. I danas se događaju takvi iznenadni pozivi od strane Gospodina, zbog čega mnogi mladi ljudi odjednom napuštaju svoje planove i životne karijere te idu kamo ih Isus zove. I naš je svečar već imao zacrtan svoj životni put. A onda je odjednom osjetio da ga Krist zove u svećeničku službu. Sv. Augustin je prije krštenja razmišljao hoće li moći živjeti kao kršćanin i onda mu je odjednom sinula misao: „Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi i ti, Augustine?“ Tako je i naš svečar, vidjevši mons. Josipa Šojata, mlada i zgodna svećenika, u sebi rekao: „Ako on tako mlad i lijep može biti svećenik, zašto ne bih i ja?“ I tako je krenuo na potpuno nov put, put koji će od početka biti posut trnjem. Naime, samo svećeničko ređenje dogodilo se u vrijeme milicijskog ispitivanja sjemeništaraca i poglavara, čime su vlasti pripremale zatvaranje sjemeništa, što se doskora i dogodilo. Na trnje svake vrste nailazio je i kasnije kao svećenik na Kordunu i Grobinštini, u Gorskom kotaru i Rijeci. Ali kad se odazvao Gospodinu, znao je da ga to čeka. Sam je Isus naime rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). Nema nasljedovanja Isusa bez križa! Sam je Isus u Getsemanskom vrtu molio Oca da otkloni od njega kalež muke, dodavši ipak: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). Sjetimo se i vapaja proroka Jeremije: „Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava“ (Jer 20, 7). A upravo smo čuli i Mojsijevu jadikovku pred Bogom: „Zašto zlostavljaš slugu svoga… Zašto nisam stekao milost u tvojim očima, kad si na mene uprtio teret svega ovog naroda?… Ja sam ne mogu nositi ovaj narod. Preteško je to za me. Ako hoćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada“ (Br 11, 11, 14-15).

6.     Nema Isusova učenika koji nije na putu nasljedovanja Učitelja na sličan način vapio i jadikovao. Stoga opravdano možemo pretpostaviti da je i u životu našeg svečara bilo takvih teških trenutaka klonuća i malaksalosti. Ali kao što Otac nebeski nije ostavio neuslišanim svoga Sina, nego ga je po muci križa uveo u slavu uskrsnuća, tako ne ostavlja ni one koji njega slijede. Onaj koji šalje križ, daje i snagu da ga prihvatimo i nosimo do kraja. To je duboko iskustvo kršćanske duhovnosti. Jeremija je zbog prorokovanja bio zlostavljan, kao uostalom i Isus. Ali nije li vjernost Božjoj riječi, koju treba neokrnjenu naviještati u zgodno i nezgodno vrijeme, izvor trajnog trpljenja i svakog svećenika? Mojsije je jadikovao i padao u očaj zbog neprestanog gunđanja naroda, koji je u pustinji želio jesti meso, a ne manu. Narod je na ovaj ili onaj način radost, ali i križ i svakom svećeniku. Svakome tko s narodom radi, nije strano Mojsijevo iskustvo nemoći koju je veliki vođa židovskoga naroda izrazio riječima: „Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod“ (Br 11, 14). Ali čemu se čuditi ako znamo da je samog Isusa njegov narod razapeo!

 7.     Dragi svečaru, ovih dana kada se spominjete svoga šezdeset godina dugog svećeničkog puta, sigurno iz dubine Vašeg pamćenja izranjanju mnogi lijepi i sretni događaji, pravi trenutci milosti i radosti. I sigurno, kao svaki vjernik, Bogu za njih radosno zahvaljujete. Ali istovremeno se sjećate i trenutaka kada ste, poput Jeremije, predbacivali Bogu što Vas je „zaveo“, kada ste s Mojsijem kukali da ne možete nositi breme koje Vam je stavljeno na pleća i zajedno s Isusom Ocu nebeskom vapili neka Vas mimoiđe kalež trpljenja i patnje. Ali uvjeren sam da se istovremeno prisjećate i kako Vas Gospodin nije nikada iznevjerio jer Vam je s križem svaki put dao i milost potrebnu da biste ga mogli nositi. Križeva Vam neće ni ubuduće nedostajati, stoga molimo da s njima primite još obilniju milost od Onoga kojemu zahvaljujemo za sve što jesmo i što imamo. Tim željama čestitam Vam dijamantni svećenički jubilej i zahvaljujem za sve dobro što ste ga Crkvi Božjoj na prostorima između Učke, Velebita i Plješivice učinili te molim da Vam Gospodar vremena i vječnosti podari još mnogo sretnih i blagoslovljenih godina. Amen.