Bogojavljenje

Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

Katedrala sv. Vida, 6. 1. 2014.

Draga braćo i sestre!

1.     Mi vjerujemo da su se u Isusu Kristu ispunila obećanja koja je Bog po porocima dao izabranom Božjem narodu, a preko njega i svim ljudima. U tom svjetlu tumačimo i odnos između današnjeg čitanja iz knjige proroka Izaije i evanđelja po Mateju.

Dok Izaija u proročkoj viziji promatra kako se nad Jeruzalemom pojavljuje svjetlost i slava Gospodnja i kako zbog toga prema njemu koračaju narodi i kraljevi svijeta sa svojim bogatstvima, Matej govori o ispunjenju tog proroštva u djetetu Isusu, rođenom u betlehemskoj spilji. Izaija prikazuje kako je sav svijet u tami, dok je samo Jeruzalem obasjan svjetlom, ali ne bilo kakvim, nego Božjim svjetlom koje sve privlači k sebi. Kod Mateja to nepregledno mnoštvo naroda i kraljeva predstavljaju tri poganska mudraca koji, vođeni posebnom zvijezdom, koja nije ništa drugo nego svjetlost o kojoj govori Izaija, iz daleka dolaze pokloniti se Betlehemskom Djetetu. Dok Izaija u svojoj proročkoj viziji gleda silno mnoštvo, sastavljeno od mnogih naroda i njihovih kraljeva, kako hodočasti u Jeruzalem noseći veliko bogatstvo, evanđelist Matej govori samo o trojici mudraca koji također donose malenom Isusu svoje poklone, ali što su trojica naspram nepreglednom mnoštvu što ga vidi Izaija? To nas čak može dovesti u sumnju govore li Izaija i Matej o istoj stvari.

2.     Ta sumnja nije tako bezazlena kako se na prvi pogled može činiti. Ona se naime tiče pitanja je li Isus doista donio ispunjenje starozavjetnih Božjih obećanja, odnosno, da li je on Mesija, Spasitelj koji treba doći? Znamo da je upravo to bio kamen spoticanja za židove, koji su očekivali Mesiju koji će doći u slavi i moći, Mesiju kojemu nitko neće moći odoljeti, a ponajmanje  oni koji su im uništili državu i njih učinili svojim robovima. Koliko je takav Mesije bio od sviju očekivan svjedoči i ponašanje Isusovih učenika, koji su se teško mirili s njegovim najavama da će on trpjeti i umrijeti. Budući da Isus nije došao na očekivani način, nego se pojavio kao slabo i bespomoćno dijete, i budući da je i kasnije zazirao od svake primjene sile, mnogi od njih nisu u njemu prepoznali očekivanog Mesiju koji će osloboditi Izraela. Zbog toga su ga se odrekli i nastavili dalje čekati svoga Mesiju, koji će se pojaviti na način kako su oni zamislili i predvidjeli. A to znači Mesiju koji će sve osvojiti svojom  moći i slavom. Takvog Mesiju oni još uvijek čekaju, Mesiju koji će moćnom rukom ostvariti sve ono što je Izaija motrio u svojoj veličanstvenoj viziji.

3.     No, jesmo li mi drukčiji? Zar i nas često ne muči ista sumnja u to je li doista Isus spasio svijet. Sjetimo se kako je Ivan Krstitelj iz tamnice poslao k njemu svoje učenike da ga pitaju: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ (Lk 7, 20). Ta je sumnja stijena na kojoj se temelji svaki ateizam, jer svaki ateist pita: Ako je Bog ljubio toliko svijet, kao što vi kršćani tvrdite, zašto je svijet još uvijek takav, zašto je u njemu još uvijek toliko zla i nepravde? Na to pitanje, koje je pitanje ne samo ateista i agnostika, nego i pitanje što jednako muči i vjernike, kakav odgovor možemo dati u svjetlu činjenice da je Bog u Isusu Kristu radi našeg spasenja postao nejako dijete? Može li nam u traženju tog odgovora pomoći iskustvo što ga imaju svaki otac i svaka majka sa čedom koje su rodili? Svaka majka i svaki otac imaju naime iskustvo nemoći svoga djeteta, kao i iskustvo njegove potrebe za ljubavlju. Ali oni istovremeno osjećaju i njegovu moć, koja biva to veća što ga više ljube. Ljubeći nemoćno biće koje su rodili, ono ih mijenja, njihovi životi dobivaju zajedničko središte, koje je upravo njihovo dijete. Oni više nisu usredotočeni svako na sebe niti samo jedno na drugo, nego im je sva pažnja i sva ljubav usmjerena na treće: na njihovo dijete. Ono postaje smisao njihova postojanja, ono njima vlada, njegove su potrebe i želje za njih zapovijed.  

4.     Ne znači li to, braćo i sestre, da je Bog radi toga postao dijete potrebito ljubavi, kako bi nas, kao dijete roditelje, k sebi okrenuo, privukao i tako spasio? Rodivši se među nama kao dijete, htio nas je otvoriti ljubavi na koju nas poziva svako dijete. Učinivši se ovisnim o našoj pažnji i ljubavi, želio je postati središte prema kojem će naša srca biti usmjerena i u njemu ujedinjena. Pozivajući nas da se brinemo o njemu kao što se roditelji brinu za svoje dijete, Bog hoće postati naša ljubav, naš zajednički smisao, središte našeg života, moga i tvoga, sviju nas. Hoće nas ljubavlju pridobiti za sebe. Postajući dijete, on nas je želi mijenjati kao što dijete mijenja one koji su ga rodili dajući novi sadržaj, novi smisao i usmjerenje njihovim životima. Upravo tako Bog hoće da se, prihvaćajući njega kao nejako dijete, ujedinimo svi u ljubavi prema njemu, a to znači i u međusobnoj povezanosti oko istog sadržaja, smisla i puta. Tako on mijenja i spašava svijet svojom nemoći, svojom potrebom za ljubavlju. Tako on ostvaruje viziju proroka Izaije o novom Jeruzalemu, o kojoj smo slušali u prvom čitanju. A to ujedno znači da preobrazba svijeta i ostvarenje proročkih obećanja i vizija ne ovisi samo o Bogu nego i o nama, o našoj ljubavi kojom ga kao nejako dijete među nama prihvaćamo, o tome koliko ta ljubav određuje naš život. Možemo, štoviše, reći da nije na Bogu krivnja što se svijet tako sporo mijenja, jer je on učinio i neprestano čini svoje, ali mi, ne odgovarajući na Božji poziv da ga ljubimo, ne činio ono što je naša zadaća. Bog nas je, naime, stvorio bez nas, ali nas neće, kako je govorio sv. Augustin, bez nas spasiti, ni nas ni svijet koji nam je povjerio da se o njemu brinemo.

5.     U tom smislu u mudracima s Istoka možemo prepoznati one koji su dijete Isusa prihvatili sa svom ljubavlju, podloživši se potpuno njegovim potrebama i zahtjevima, njegovu načinu života i postupanja te su time postali njegovim suradnicima.

Na to najprije upućuju darovi koje su donijeli djetetu Isusu. To su tamjan, zlato i plemenita mast. Ovakvim se darovima u Isusovo vrijeme na Istoku priznavalo neku osobu kao kralja s božanskim oznakama. Darovatelj je takvim darovima božanskom vladaru iskazivao svoju ljubav i podložnost, potpunu pripadnost i odanost, apsolutnu poslušnost i raspoloživost za služenje. Darivajući te darove djetetu Isus, mudraci su ga priznali kao Boga u ljudskom obličju i posvjedočili mu svoju bezrezervnu ljubav, na koju može uvijek računati, slično kao što dijete može normalno računati  na ljubav i služenje svojih roditelja.

Posljedica je toga da oni više ne mogu ići svojim putem, putem koji bi ih doveo natrag k Herodu. Njihov put odsad određuje Dijete kojem pripadaju, kojem su obećali ljubav i vjernost. A to nije put moćnika ovog svijeta, niti put ljudske mudrosti, nego put djeteta Isusa, put Boga koji se učinio nemoćnim, slabim, poniznim, kako bi na taj način u nama probudio ljubav prema sebi i prema svima koji su mu slični u nemoći i prezrenosti. To je put ljubavi koja jedina može promijeniti čovjeka i svijet.

6.     Trojica tajanstvenih mudraca predvodnici su mnogih koji su poput njih došli pokloniti se Betlehemskom Djetetu i iskazati mu, riječima i gestama, svoju ljubav i privrženost. Oni su predvodnici mnogih iz svih naroda koji su se nakon susreta s Isusom vratili u život drugim putem, putem njegove ljubavi, koja ih je solidarizirala, kao i njega, sa svakim čovjekom, a posebno s grešnikom i nemoćnikom bilo koje vrste. Ta procesija poklonika Betlehemskog Djeteta, to dolaženje na poklon njemu i odlaženje od njega u život drugim putem, traje neprestano već dvije tisuće godina. I toliko se dugo ostvaruje vizija poroka Izaije, koji je u jednom trenutku vidio ono što će se, uz uspone i padove, osporavanja i protivljenja, ostvarivati do kraja vremena. Ista je zvijezda koja je do Betlehema dovela mudrace osvijetlila i neprestano osvjetljava put i svim drugim Isusovim poklonicima. Ta zvijezda njegova je milost koja prosvjetljuje ljudska srca, te svjedočanstvo vjere onih koji su dali svoj pristanak na njegov poziv ljubavi.

Nalazimo se, braćo i sestre, na kraju božićnog vremena, kad nam se postavlja pitanje: Kako smo se mi poklonili Betlehemskom Djetetu, kako smo odgovorili na ljubav koju od nas očekuje? Upravo o tome ovisi kojim ćemo putem, nakon ovih blagoslovljenih dana, nastaviti ići u životu, onim istim kao prije ili drugim, onim kojim su se prije dvije tisuće godina iz Betlehema u svoj zemlju vratili prvi poklonici s Istoka i toliki poslije njih. Drugim riječima, je li nas Božić promijenio ili smo nakon njega isti kao prije? Neka nam dijete Isus dadne snage za drugi put, njegov put. Amen.