100. godina Maksa Peča

U riječkoj katedrali sv. Vida u ponedjeljak, 13. siječnja  bilo je svečano. Blizak prijatelj riječkog nadbiskupa Ivana Devčića i zaslužni Riječanin, Maks Peč, proslavio je 100. rođendan, a isti dan obilježavala se i 64. godine od biskupskog ređenja pok. mons. Josipa Pavlišića koji je prijateljevao s Maksom Pečom. Tim povodom nadbiskup Devčić predvodio je svečanu misu zahvalnicu za stogodišnjeg Peča, njegovu pok. suprugu Nadu i pok. nadbiskupa Pavlišića.

Riječka prvostolnica bila je do posljednjega mjesta ispunjena vjernicima koji su došli s misom proslaviti 100. rođendan njihovog sugrađanina. Riječ Božja s pravom je izabrana za ovu prigodu, tj. za misu zahvale u povodu sto godina života inženjera Maksa Peča, kojega familijarno zovemo „barba Makso“, rekao je riječki nadbiskup Ivan Devčić dodavši kako je barba Makso puno puta čuo i čitao ove ulomke iz Svetog pisma, koji govore o mudrosti i talentima, kao i zahvaljivanju Bogu za primljene darove. „Mnogi koji poznaju barba Maksa složit će se da je on bio iznimno talentiran čovjek, što znači da mu je Bog udijelio ne jedan ili dva nego svih pet talenata. A on je bio mudar te je primljene talente umnožio svojim radom i trudom.“

Povodeći se za primjerom Maksa Peča, postavlja se pitanje  kako mi  postupamo s onim što smo primili. Koristimo li primljene darove za umnažanje dobra u svijetu, za boljitak i napredak svih ljudi ili samo gledamo kako sebi udovoljiti. „Svaki dar koji od Boga primam dan je ne samo meni nego i zajednici. Zato se mudrost sastoji ne u sebičnom umnažanju dobara za sebe nego u nesebičnom služenju drugima onim što smo primili, jer samo služeći drugima, možemo se i sami istinski obogatiti, odnosno, ne možemo biti sretni  ako su ljudi oko nas nesretni.“

Mnogi koji poznaju barba Maksu znaju kako je on bio mudar čovjek u smislu zauzimanja za opće dobro, u smislu služenja drugima svim svojim znanjem i umijećem, u smislu shvaćanja života kao  stvarnosti koja ne prestaje tjelesnom smrću nego se nastavlja na drukčiji način i kad umremo, rekao je riječki nadbiskup i prijatelj Maksa Peča dodajući kako je to razlog brojni priznanja i odlikovanja koje je Peč za života primio, među njima i najviše dolikovanje što ga Sveti Otac daje jednom vjerniku laiku, odlikovanje Za Crkvu i Papu. „Svi su cijenili njegovu odgovornost i temeljitost u radu, kao i osjećaj za druge, pogotovo za ugrožene i siromašne. Mudro je postupio i kad je godinama sam njegovao svoju bolesnu suprugu, ne želeći je dati u starački dom. Smatrao je da to od njega zahtijeva ljubav koju joj je obećao u trenutku vjenčanja i koju Bog zahtijeva od onih koji ulaze u brak. Vjernost u dobru i zlu, do kraja. Tako postupati, to je Božja mudrost, dok ostaviti drugoga kad oboli ili iz bilo kojeg drugog razloga, nije Božja mudrost, nego mudrost ovog svijeta koja se protivi Božjoj mudrosti.“  

Bog nam je u Peču dao: odgovornu, otvorenu, poštenu, plemenitu osobu  koja je mnogima pomogla i od koje svi puno možemo naučiti. Iako mu je Bog, pored mnogih talenata, dao i dobro zdravlje i dug život, on nikada nije zaboravio riječi iz današnjeg psalma: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ To vrijedi bez obzira koliko godina čovjek živi. No, ako ljudi brzo zaborave i dobrog čovjeka, Bog ga ne zaboravlja, jer, kako kaže psalmist, „ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje“, rekao je nadbiskup Devčić. Na misi je pročitan i ulomak iz monografije „Maks Peč, radoznali promatrač“ posvećen ovom stogodišnjaku, još uvijek aktivnom novinaru Zvona, mjesečnika Riječke nadbiskupije, u kojemu piše o zgodi s pok. nadbiskupom Pavlišićem.