Velika Gospa, Trsat, 2013.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

 

Draga braćo i sestre!

1.     Godina vjere koju slavimo potiče nas da večeras veću pozornost posvetimo riječima koje je sv. Elizabeta uputila Mariji: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

Elizabeta naziva Mariju blaženom, a i sama Marija u svom Veliča, koji je izrekla nakon Elizabetina pozdrava, kaže kako će je odsada „blaženom zvati svi naraštaji“ (Lk 1, 48). To znači da je sama Marija svjesna kako je postigla ono za čim svi ljudi teže. Naime, želja za blaženstvom duboko je ljudska, iako svi ljudi ni blaženstvo ni put do njega ne shvaćaju na isti način.

Neki starogrčki mislioci naučavali su da se blaženstvo postiže umrtvljenjem strasti i prakticiranjem četiriju stožernih kreposti: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Nasuprot tome, neki su smatrali da se blaženstvo sastoji u zadovoljenju, a ne u umrtvljenju strasti i tjelesnih želja. A opet neki da se blaženstvo postiže ostvarenjem čovjekovih težnji za prihvaćenošću, ljubavlju, sigurnošću, slobodom. Ta različita shvaćanja blaženstva i puta do njega nama je poticaj na razmišljanje u čemu ljudi danas vide čovjekovo blaženstvo i kako ga vidimo mi koji ispovijedamo vjeru u Isusa Krista.

2.     Prema Elizabeti, Marija je blažena jer vjeruje u ispunjenje Božje riječi.  Marija to ne osporava, štoviše, u duhu vidi kako će je blaženom nazivati i budući naraštaji. Ali kao razlog za to ona ne ističe svoju vjeru, nego Boga koji ju je, bez ikakvih njezinih zasluga, milostivo pogledao i izabrao. A kad ju neka žena bude pred Isusom blagoslivljala zato što ga je rodila i svojim mlijekom hranila, Isus će odgovoriti da je pravi razlog blaženstva slušanje i čuvanje Božje riječi. To znači da je i u Isusovim očima njegova majka blažena prvenstveno zbog toga jer je pozorno slušala, u srcu prebirala i živjela u skladu s Božjom riječi. A ta riječ nije nitko drugi nego on sam, koji je „Riječ tijelom postala“, i to pod Marijinim srcem.

3.     Tako je, braćo i sestre, za Isusa i za Elizabetu Marija blažena zbog njezine vjere u ispunjenje onoga što joj je rečeno od Gospodina. Marija sama, pak, vidi razlog svog blaženstva u tome što je Bog milostivo na nju pogledao. Marija ističe prvotnu važnost Božjeg dara za njezino blaženstvo, a Isus i Elizabeta naglašavaju bitno značenje njezina prihvaćanja onoga što joj Bog nudi i dariva. Marija ističe prvenstvo Božjeg poziva u postizanju blaženstva, a Isus i Elizabeta podcrtavaju ulogu našeg odgovora. Pritom je očito da kršćansko blaženstvo pretpostavlja jedno i drugo: kako Božji dar i poziv tako i naše prihvaćanje njegova dara i poziva. Ako jedno izostane, blaženstvo se ne može ostvariti. Isus, zajedno s Elizabetom, stavlja u prvi plan ulogu vjere, jer zna da je Božja ponuda stalna i neopoziva, dok su ljudski odgovori nesigurni i često potpuno izostaju. Zato je Isus, slično kao i Elizabeta, zadivljen stalnošću i čvrstinom vjere svoje majke, koja takvim čini i njezino blaženstvo, zbog čega se, kako sama Marija predviđa, s odmakom vremena ono neće umanjivati nego samo rasti sve do trenutka kada će svoj vrhunac dosegnuti njezinim uznesenjem u nebo.

4.     Pravi je, dakle, razlog Marijina blaženstva to što je povjerovala Božjoj riječi. Ali kojoj? Samo onoj koju joj je Bog uputio po anđelu Gabrijelu u trenutku navještenja? Ili i svemu drugome što je objavio? Je li povjerovala samo riječi kojom ju je Bog uzvisio i odlikovao više nego ikoje drugo stvorenje, ili i onoj kojom joj je navijestio poniženje i trpljenje njezina poroda i nje same?

Kad Isus veže naše blaženstvo za slušanje i čuvanje Božje riječi, očito misli na sve što je Bog ljudima tijekom povijesti objavio najprije po prorocima, a na kraju i po njemu, koji je utjelovljena Božja riječ. Zbog toga slušati i čuvati Božju riječ znači zapravo slušati i u svom srcu čuvati Isusa, njegove riječi i djela, kao što je to upravo Marija činila. A Isus, kojeg trebamo vjerom prihvatiti i u srcu čuvati, nije samo uskrsnuli nego i raspeti, ne samo proslavljeni nego i poniženi, ne samo sudac živih i mrtvih nego i od ljudi osuđeni. Znamo da mnogi ni u Isusovo vrijeme ni kasnije nisu bili spremni prihvatiti cjelovitog Isusa. Mnogi su ga u svim vremenima, nakon početnog prihvaćanja, odbacivali, jer su htjeli od njega čuti i prihvatiti samo neke stvari, neke istine, a ne sve što im je govorio i na što ih je pozivao. Prihvaćali su trijumfalnog, ali ne i trpećeg Sina Božjeg, političkog Mesiju, ali ne i Spasitelja koji nas svojim trpljenjem i smrću na križu spašava. Sjetimo se samo reakcije Isusovih učenika kad im je on prvi put objavio da će biti uhićen i raspet.

Za razliku od toga, Marijina je vjera bila tolika da je ona svemu što će se po Božjoj zamisli i volji ima dogoditi unaprijed rekla svoj neopozivi „da“. Zbog toga je ona Bogu nepokolebivo vjerovala i u poniženjima i odbacivanjima njezina Sina i onih koji su ga slijedili. Vjerovala mu je unatoč sramotnoj osudi i smrti na križu onoga koji joj je bio naviješten kao Spasitelj svijeta. Vjerovala je jednako na Kalvariji dok je stajala pod križem i u uskrsno jutro uz prazan Isusov grob. Po toj i takvoj vjeri ona je postala blaženom.

5.     Prateći Mariju koja Bogu vjeruje u svim životnim situacijama, radosnim i žalosnim, u onima kad nam je Bog na neki način opipljivo blizak i u drugima kad nam je nepojmljivo dalek, kad nam govori i kad šuti, kada se zauzima za pravednika i kada ga prepušta na milost i nemilost grešnicima, možemo razumjeti zbog čega vjera čini čovjeka blaženim. Vjera naime rađa povjerenje u Boga, povjerenje u Božju svemoć i sveznanje, kao i u njegovo milosrđe i sveprisutnu ljubav. Onomu koji vjeruje, prisutne su u svijesti, ma što se god dogodilo, ma kako god Bog postupao, riječi koje je anđeo rekao Mariji u trenutku navještenja: „Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1, 37). Onaj koji doista vjeruje Bogu, zna da Bog okreće na dobro, na naše spasenje, sve što nam se događa, pa i bolest i patnju, čak i grijeh. Istinskom vjerniku ništa ne može uzdrmati povjerenje u Boga, jer mu vjera kaže da Bog najbolje zna što je za naše spasenje dobro i korisno, i da nas on nikada ne napušta. U tom je smislu Isus posebno ohrabrivao svoje učenike neka sve brige zbog kojih su tjeskobni, zbog kojih su bez životne radosti i nade, povjere Bogu. Opominjao ih je: „Nemojte zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 31-33). Vjera nam daje povjerenje u Boga koje nam omogućava da se istinski radujemo životu, ljudima s kojima dijelimo život, ljepoti koja nas okružuje, da osjećamo u srcu istinsku zahvalnost, pomaže nam biti u svim situacijama istinski slobodnima, jer u njezinu svjetlu spoznajemo da nas Bog ljubi i brine se za svakog od nas kao što se brine za sve što je stvorio. Dakako, to ne znači da smijemo zanemarivati svoje dužnosti, ne ispunjavati svoje zadaće. Ali u svemu tome treba slušati Isusa koji nam kaže: „Ne budite zabrinuti… Pogledajte ptice nebeske!… Promotrite poljske ljiljane, kako rastu…“ (Mt 6, 25-31). Drugim riječima, Isus nam želi reći kako postoje razne vrste brige: one čovjeka vjernika koji u svemu računa s Bogom i one iza kojih ne stoje vjera i povjerenje u Boga. Nije isto brinuti se bez vjere u Boga i brinuti se s vjerom u Boga!

6.     Vjera nas čini blaženim jer budi u nama povjerenje u Boga koji je ne samo naš Stvoritelj nego i Spasitelj, Spasitelj koji želi našu sreću, a ne nesreću, život, a ne smrt, uspjeh, a ne neuspjeh, slobodu, a ne ropstvo. Vjera nam pomaže sebe posve prihvatiti iz Božje ruke i povjeriti se njegovoj ljubavi, ljubavi iz koje smo stvoreni i koja će nas spasiti. U svjetlu vjere otkrivamo kako nas ta svemoćna ljubav nikad neće iznevjeriti, kao što majka nikad neće uskratiti ljubav svome dojenčetu. Uspoređujući svoju ljubav prema nama s ljubavlju majke, Bog nas po proroku Izaiji pita: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo svoje utrobe?“, te odgovara: „Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao…“ (Iz 49, 15-16). Svako je dijete sigurno da će ga njegova majka uvijek ljubiti, pa i onda kada ga svi odbace i osude. Ta majčinska ljubav daje snagu i sigurnost svakom ljudskom biću. A još veću sigurnost i snagu daje nam vjera u Boga koji nas, poput milosrdnog Oca, prihvaća i onda kada nas svi drugi odbace, oprašta nam i onda kada nas svi osuđuju i kad čak mi sami sebe preziremo. Zadivljen takvom Božjom ljubavlju, sv. Pavao kliče: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti“ (Ef 1, 3-7). Tako je vjerovao Pavao, tako Marija, tako su vjerovali milijuni kršćana tijekom tisućljeća. I svi oni bili su spremni radi takve vjere sve, pa i vlastiti život žrtvovati, jer su duboko u sebi osjećali kako ih ona čini sigurnijima, zaštićenijima, sretnijima i blaženijima više nego išta na ovome svijetu. Vidjevši takvu vjeru kod Marije, Elizabeta ju je s pravom nazvala blaženom.

7.     Nama se pak, braćo i sestre, postavlja pitanje koliko je naša vjera izvor naše sreće i blaženstva. Pogotovo se moramo pitati kako svjedočimo svoju vjeru. Je li ona u našem razmišljanju i ponašanju toliko primjetna da se oni koji nas susreću osjećaju potaknuti pitati: Odakle takvu sreću, takav spokoj, takvo blaženstvo ovi crpe, iako nisu pošteđeni od životnih muka i tjeskoba? Često nazivamo sretnim jedni druge zbog toga jer nas zdravlje dobro služi, jer imamo dobro zaposlenje, lijepu kuću, jer smo lijepi i mladi, jer nam je brak stabilan, a djeca dobro odgojena. No, je li nam se dogodilo da nas je netko nazvao blaženima i sretnima samo zato što vjerujemo u Boga i svoje pouzdanje stavljamo u njegovu riječ? I je li se s naše strane dogodilo da smo nekoga proglasili blaženim i sretnim zbog njegove vjere u Boga, kao što je to učinila Elizabeta ugledavši Mariju? Tražeći odgovor na takva pitanja, otkrit ćemo kavi smo doista vjernici. Poznavajući našu slabu vjeru, molimo Gospodina da nas u vjeri učvrsti, kako bi se i za svakog od nas moglo reći što i za Mariju: „Blažen/a ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.“ Neka nam Marija na nebo uznesena pomogne biti joj ovdje slični u vjeri, kako bismo joj mogli biti slični i u nebeskoj slavi! Amen.

Skip to content