Svi sveti i Dušni dan
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Propovijed nadbiskupa, Svi sveti i Dušni dan

Kozala, 1. studenog 2013. – 15.00 sati

(2Mak 12, 43-46; Ps 23; 2Kor 5, 1.6-10; Iv 14, 1-6:Red spr. br. 175; 23; 185; 219)

Draga braćo i sestre!

1.     Okupili smo se slaviti Dušni dan, a ne Dan mrtvih, kako danas mnogi nazivaju ovaj dan. Razlika je u tome što naziv Dan mrtvih sugerira da oni koji se spominjemo stvarno ne žive, odnosno ako žive, to je samo u našem spomenu, u našem sjećanju. Mi kršćani pak izrazom Dušni dan ispovijedamo vjeru da naši dragi pokojnici doista žive, doduše ne žive na način kako su živjeli dok su bili ovdje, ali ipak i poslije smrti stvarno žive.

Zato bismo trebali čuvati drevni kršćanski naziv za današnji spomendan. Ne, dakle, Dan mrtvih, nego Dušni dan! Upravo je u takvoj vjeri da njegovi poginuli suborci i dalje žive Juda Makabejac prinio za njih žrtvu okajnicu za grijehe. Sv. pisac taj čin slavnog židovskog vojskovođe obrazlaže riječima: „Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve.“ To znači, draga braćo i sestre, da i prikazivanje ove sv. mise za naše pokojne, za oproštenje njihovih grijeha, također ne bi imalo smisla kad ne bismo vjerovali da oni žive i da će jednog dana i u svojim tjelesima uskrsnuti. Sv. Pavao je to tako čvrsto vjerovao, da je tvrdio: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo“ (1Kor 15, 13). U tom nam je smislu ovaj dan i ovo slavlje poziv i poticaj da obnovimo svoju vjeru u vječni život i u uskrsnuće mrtvih kako bismo se kao vjernici sjećali svojih pokojnika i Božjem ih milosrđu preporučivali.

2.     Vjera u život poslije smrti duboko je i neuništivo usađena u ljudsko srce, stoga je posvuda nalazimo gdje se pojavljuje čovjek. Najprije je bila povezana sa shvaćanjem da u čovjeku postoji tjelesni i duhovni element te da smrću umire tjelesni, a nastavlja i dalje živjeti duhovni. Kasnije je nadošla vjera i u uskrsnuće tijela, koja je svoj puni izražaj i svoju najčvršću potvrdu dobila u Isusovu uskrsnuću od mrtvih. Prvi su Isusovi učenici otkrili da je Isusov grob prazan, ali su na njihovu vjeru da je njihov Učitelj uskrsnuo od mrtvih više od toga, zapravo odlučujuće utjecala njegova ukazanja, gdje se on među njima pojavljivao u svom tijelu, ali u njegovu preobraženom obliku. Od tada u ljudskom rodu živi vjera da kraj zemaljskog života ne nadživljava samo duša nego da će i naše tijelo jednom biti uskrišeno na vječni život u Božjoj slavi.

3.     Ta vjera u uskrsnuće tijela promijenila je čovjekov odnos prema vlastitom tijelu, ali i prema sveukupnoj materijalnoj stvarnosti. Naše tijelo je dio materije ovog svijeta, što znači da će s ljudskim tijelom sva materijalna stvarnost biti preobražena i uskrišena. Zbog toga se čovjek treba odgovorno i s poštovanjem odnositi ne samo prema svome tijelu nego i prema cjelokupnom Božjem stvorenju koje, prema sv. Pavlu, jednako kao čovjek uzdiše za oslobođenjem od „robovanja pokvarljivosti“ (Rim 8, 20). U skladu s time sastavni dio kršćanske nade je i pojava novog neba i nove zemlje, o čemu pisac knjige Otkrivenja u viđenju zanosno govori: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu“ (Ot 21, 1) te pritom čuje onoga što sjedi na prijestolju kako govori: „Evo, sve činim novo“ (Ot 21, 5).

4.     Da „Bog nije Bog mrtvih, nego živih“ (Mt 22, 32) – to je poruka koja odjekuje čitavim Sv. pismom. A posebno je Isus, utjelovljeni Sin Božji, neprestano naviještao novi život koji nam je on došao darovati. Tako je govorio: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 25-26). To znači da već sada imamo udjela u vječnom životu ako vjerujemo u Isusa. Već sada smo po vjeri u Isusa prešli iz smrti u život (usp. Iv 5, 24). A neposredno prije svoje smrti svoje je ražalošćene učenike tješio riječima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto?’“ Isus se, dakle, predstavlja kao onaj koji nam pripravlja stan u koji smijemo ući nakon smrti. To znači da onaj koji u njega vjeruje, nakon smrti ne ulazi u nešto nepoznato i mračno, nego u nešto dobro poznato, jer: „Sam je Isus otišao pred nama kao preteča i pripravio nam stan u kojem smijemo stanovati zauvijek“ (A. Grün). Na drugim mjestima Isus će govoriti o tome kako onoga koji u njega vjeruje nakon smrti očekuje raj. A raj nije ništa drugo nego slika kojom se označava  zajedništvo života s njime i njegovim Ocem. No, Isusov je govor bio i opominjući, jer ako u ovom životu ne živimo prema Božjim zapovijedima, ako ne prakticiramo zapovijed ljubavi i ravnodušni smo prema siromasima i ljudima u nevolji, može se dogoditi da ne postanemo dionici vječnoga života u Bogu. To se upravo dogodilo bogatašu koji se nije obazirao na siromašnog i bijednog Lazara pred njegovim vratima, zbog čega su mu, kad je umro, ostala zatvorena vrata koja vode u raj. To znači da mi sami u ovom životu odlučujemo o svojoj vječnoj sudbini, dakle o tome kakav će nam biti vječni život. Koliko je, dakle, Isusov govor o našoj vječnoj sudbini ohrabrujući i obećavajući toliko je i opominjući i otrežnjujući. Stoga ne smijemo samo jedan dio njegova govora prihvaćati, a drugi zanemarivati. U skladu s time neka nam ovi dani, kad slavimo sve svete i molimo se za svoje drage pokojnike, budu prilika i za obnovu i pročišćenje svoje vjere u vječni život, kao i za samo-ispitivanje kako i koliko već sada živimo vječni život u koji se nadamo nakon smrti ući u potpunosti.

5.     Na kraju ovog razmišljanja želim vam, braćo i sestre, pročitati prelijepi tekst Anselma Grüna o tome kako smo se i mi već jednim dijelom s našim dragim pokojnicima preselili u vječne stanove Božje. Evo kako to Grün opisuje: „Značenje koje Isus pridaje svojem umiranju na određeni način vrijedi i za smrt ljudi koji su s nama povezani u prijateljstvu i ljubavi. Kad oni umru, jedan dio nas takoreći već sa sobom nose u vječni stan. Sve što smo dijelili s njima, radost i nevolje, ljubav i bol, sve razgovore koje smo vodili, blizinu koju smo osjećali, sve to oni sa sobom nose u svojoj smrti u stan koji pripravljaju za nas. To možemo predočiti jednom slikom: hodam livadom i dolazim do potoka. Kako bih ga mogao preskočiti, najprije na drugu stranu bacam svoju naprtnjaču. Tako će mi skok bolje poći za rukom. Preminuli s kojima sam dijelio život moju su naprtnjaču prenijeli preko praga smrti. Tako se smijem pouzdati da će mi u smrti skok preko potoka bolje uspjeti. I prispjet ću  tamo gdje ću zateći svoju naprtnjaču – ono što je važno za moj životni put. Preminuli takoreći uljepšavaju vječni stan onim što su od mene ponijeli i prenijeli preko praga. Mnogi stari ljudi imaju dojam da sa smrću svakog prijatelja i svake bliske osobe jedan dio njih samih već prelazi prag, štoviše da njihov život već seže do onog vječnog stana koji čeka na njih. U tom poznatom i bliskom stanu oni smiju stanovati s Isusom i svima onima koji su im prethodili u smrti.“ Pokušajmo, braćo i sestre, svoje zajedništvo sa svojim dragim pokojnicima živjeti u tom duhu žive vjere, neuništive nade i ljubavi koja je jača od smrti. Amen.

Skip to content