Sv. Vid 2013. – Vjera i svjedočenje

(Čit. Mudr 3, 1-9; Hebr 11, 1-2,8,11, 17-19, 32-38; 12, 1-2; Iv 12, 23-26

Propovijed riječkog nadbiskupa, sv. Vid 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Ovogodišnji blagdan sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika, slavimo u Godini vjere i o 10. obljetnici boravka bl. Ivana Pavla II. u Rijeci i u našoj domovini.

To nas potiče na razmišljanje o mučeništvu sv. Vida iz perspektive vjere i kršćanskoga svjedočenja. Proglašenjem Godine vjere papa Benedikt XVI. želio je kršćane, ali i sve ljude, upozoriti na važnost vjere u Boga u ljudskom životu. A vjera u Boga prenosi se svjedočenjem koje svoj najsavršeniji izraz nalazi u mučeništvu radi vjere. Vjera i svjedočenje toliko su povezani da se međusobno pretpostavljaju i uključuju. Gdje nema kršćanskoga svjedočenja, nema ni kršćanske vjere, a gdje nema kršćanske vjere, nema ni svjedočenja. Vjera se rađa iz svjedočenja, a svjedočenje iz vjere. Čini mi se da sv. Pavao želi upravo to istaknuti kada kaže: „Iz vjere k vjeri“ (Rim 1, 17). Iz vjere jednoga rađa se vjera drugoga, a iz vjere drugoga rađa se vjera trećega i tako redom. Svjedočenje je način kako se vjera prenosi s jednog čovjeka na drugog. Na početku tog niza svjedoka nalazi se sâm naš Gospodin Isus Krist, koji je u Knjizi Otkrivenja nazvan „Svjedokom vjernim“ (Otk 1, 5). On je počelo vjere, ali i njezin cilj i ispunjenje. To ujedno znači da se niz vjere prekida ako izostane svjedočenje.

2.     Svako naviještanje evanđelja ima za cilj da onaj koji čuje navještaj uzvjeruje. A kako bi se to stvarno dogodilo, potrebno je da navjestitelj svojim životom potvrđuje ono što drugome naviješta. U tom smislu papa Pavao VI. u pobudnici Evangelii nuntiandi tvrdi: „Evanđelje mora najprije biti razglašeno svjedočenjem.“ Zatim odmah pojašnjava što svjedočenje znači: „Eto, usred ljudske zajednice u kojoj žive, neki kršćani ili skupine kršćana očituju svoju sposobnost shvaćanja i prihvaćanja, svoje zajedništvo života i sudbine s drugima, svoju uzajamnost u nastojanju svih za sve što je dobro i čestito. Oni k tome posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru u vrednote koje su iznad uobičajenih vrednota i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čemu se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati. Takvim svjedočanstvom bez riječi kršćani u srcima onih koji ih vide kako žive neodoljivo izazivaju pitanje: Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Što ih – ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama? – Već je takvo svjedočenje šutljivo, ali vrlo snažno i djelotvorno razglašavanje Radosne vijesti“, kaže Pavao VI. (EN 21).

3.     To znači da svjedočenje vjere ne znači ništa drugo nego dosljedno živjeti ono što ispovijedamo. Vjerodostojnost je u tom smislu ključna za svjedočenje vjere. Prema istome Papi, ljudi našega vremena, a posebno mladi, upravo žeđaju za vjerodostojnošću, a zgražaju se nad izvještačenošću i pretvaranjem. U tom smislu Pavao VI. podsjeća na to kako naši suvremenici i nama kršćanima, šutke ili u kriku, ponavljaju uvijek isto pitanje: „Vjerujete li vi doista to što propovijedate? Živite li to što vjerujete? Propovijedate li uistinu ono što živite?“ (EN 76). Na taj način vapaj za vjerodostojnošću postaje „znakom vremena“ na koji mi kršćani moramo biti posebno pozorni. To znači da je svjedočanstvo života postalo (a kad to nije bilo?) bitnim preduvjetom za prenošenje i prihvaćanje vjere u Krista kao Spasitelja ljudi.

4.     A kad je riječ o svjedočenju, znamo da ono može biti dvojako. Prvi je način povezan s ustrajnim nastojanjem stalno živjeti u skladu s onim što vjerujemo i ispovijedamo. Kako smo upravo čuli od pape Pavla VI., takvo se svjedočenje sastoji s jedne strane u odgovornoj suradnji kršćana sa svim članovima društva na promicanju svega što je dobro i čestito, a s druge u jednostavnom i neusiljenom, gotovo bez riječi, zračenju i utjelovljivanju u ono što se zajednički živi i čini vrednota koje su iznad uobičajenih vrednota, kao i nade koja se odnosi na „nešto što se ne vidi, o čemu se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati“ (EN 21). Taj oblik svjedočenja vjere svodi se zapravo na nasljedovanje Krista u redovnom životu, npr. u izvršavanju naših svakodnevnih dužnosti, u ispravnom ophođenju s ljudima, u nesebičnoj brizi za najslabije, u kršćanskom odgoju djece i sl. Načinom kako postupamo, radimo, surađujemo s drugima mora prosijavati istina da smo kršćani, ljudi koji vjeruju u uzvišeni, vječni poziv čovjeka u Kristu. Krist je trideset godina živio običan ljudski život: odrastao je u obitelji, bio poslušan Mariji i Josipu, učio je i mukotrpno zarađivao svoj svagdanji kruh, pazeći pritom pomno da sve što čini bude u skladu s voljom njegova Oca na nebesima. A kad je počeo javno djelovati, pozivao je ljude: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11, 29). Slično je kasnije sv. Pavao govorio onima koje je on pridobio za Krista: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam ja nasljedovatelj Kristov“ (1 Kor 4, 16). Svaki kršćanin, svaki koji želi vjeru svjedočenjem posredovati drugima, mora biti u stanju sebe na neki način predložiti kao primjer vjere. 

5.     Ali Krist nije bio svjedok vjere samo na redovan način, živeći je u svojoj svakodnevici. On je, žrtvom svojega života na križu, dao i izvanredno svjedočanstvo za nju. Radije je, naime, umro nego iznevjerio svoga Oca, ali i nas ljude. On je, dakle, svoju vjeru posvjedočio svojom krvlju.

Slično su, ne svojom ljudskom snagom nego njegovom milošću, učinili i mnogi Isusovi sljedbenici, mnogi kršćani u svim stoljećima kršćanstva. Među njima i naš sv. Vid koji je kao dječak svojim životom posvjedočio svoju vjeru, omogućivši time mnogima pristup do nje. Umro je poput zrna zakopana u zemlju, kako bi njegova smrt urodila plodom vjere kod mnogih. Takve kršćane, koji su poput Krista na izvanredan način potvrdili vjeru u Boga i ljubav prema ljudima, nazivamo mučenicima. Oni su, također po uzoru na Isusa, vjeru najprije dosljedno živjeli u svakodnevnom životu, prožimajući kršćanskom nadom i ljubavlju izvršavanje svojih redovnih dužnosti, a kad su prilike od njih zahtijevale, žrtvovali su radije svoj život nego je se odrekli.

6.     Blaženi Ivan Pavao II., kao Petrov nasljednik, primio je od Isusa zapovijed učvršćivati braću u vjeri (usp. Lk 22, 32). Radi toga je, želeći da „narod Hrvatske i u budućnosti ostane vjeran Kristu“, kako je rekao na aerodromu u Zagrebu na početku drugoga pohoda, tri puta posjetio našu Crkvu i Domovinu. Kako nas je on u vjeri učvršćivao? Prije svega, primjerom svoga života prožetoga kršćanskom ljubavlju i nadom u vječni život „u kući Očevoj“, a zatim i trpljenjem zbog vjere. Za vjeru je trpio u svojoj domovini Poljskoj u vremenu nesklonom Crkvi. Zbog vjernosti Kristu i čovjeku na njega je na početku njegova pontifikata bio čak izvršen atentat, koji je trajno narušio njegovo tjelesno zdravlje. Bio je, dakle, svjedok vjere na redovan i izvanredan način.

7.     Mi, braćo i sestre, u našoj domovini, za razliku od mnoge naše braće i sestara tijekom povijesti, kao i mnogih koji su i danas u raznim krajevima svijeta zbog svoje vjere proganjani i ubijani, sada ne moramo podnositi takve izvanredne žrtve zbog toga što smo vjernici. Ali Božja je volja da vjeru, u vremenu kada se kršćanske vrijednosti i kršćanski pogled na čovjeka i život sve više i sve napadnije dovode u pitanje, svjedočimo u svom svakodnevnom životu trudeći se, blago, s poštovanjem i dobre savjesti, svakome dati obrazloženje kršćanske nade koju u sebi nosimo, kako nas uči pisac Prve Petrove poslanice (usp. 3, 15-16).

Posebno je važno djeci i mladima davati dobar primjer života po vjeri jer Isusu je do malenih jako stalo. Zbog toga je ukorio svoje učenike (a taj se ukor sigurno tiče i nas!) kad su priječili da djecu donose k njemu. Rekao im je: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ (Mk 10, 14).

Mladom sv. Vidu branio je pristup k Isusu njegov otac, ali su mu ga omogućili njegovi kršćanski odgojitelji. Neka, po njegovu zagovoru, i današnja djeca i mladi uvijek imaju nekoga tko će ih dovesti do Isusa, njihova najvećega prijatelja. Neka takve posrednike i svjedoke vjere susretnu na svome putu svi ljudi koji iskrena srca traže Boga. Amen.