Ponoćka 2013

Propovijed riječkog nadbiskupa

Božić – misa ponoćka, 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Čuli smo noćas riječi: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Riječi su to proroka Izaije, upućene izraelskom narodu koji se nalazio u ropstvu. Dok su drugi vidjeli samo tamu i zbog nje očajavali, Izaija je svojim proročkim okom vidio skoro rađanje svjetla pred kojim će tama iščeznuti. Zbog toga je on mogao biti prorok nade u skoro oslobođenje i obnovu.

1.   Dakako, nije to bilo obično svjetlo koje je prorok vidio i čije je pojavljivanje navješćivao. Nije to bilo svjetlo što ga u tami ljudske povijesti i ljudskih srdaca može zapaliti neki izuzetan čovjek, ma kako on bio velik, svet, moćan. Svjetlo koje je prorok vidio i čiji je dolazak navješćivao, bilo je božansko Svjetlo, Svjetlo što će ga Bog upaliti u tami ljudske povijesti i njime je obasjati. Okupili smo se noćas slaviti to Svjetlo, okupili smo se kako bismo bili svjedoci njegova ulaska u našu povijest, osobnu i zajedničku, sveljudsku. To je Svjetlo zapaljeno prije dvije tisuće godina u Betlehemu i odanle se raširilo na sve strane svijeta obasjavajući svojim božanskim zrakama srca i savjesti svih koji su ga primili. O tome je sv. Ivan evanđelist u prologu svog evanđelja napisao: „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta“ (Iv 1, 9-10). To je Svjetlo Isus Krist, Sin Božji, koji se ove noći u ljudskom obličju rodio u Betlehemu. A mi smo, poput betlehemskih pastira, pohrlili noćas u naše crkve da vidimo to čudesno Svjetlo, da mu se divimo i izložimo se njegovim spasonosnim zrakama. Zato je liturgija božićne mise ponoćke u prvom redu liturgija Svjetla, slično kao i liturgija vazmene noći. To su dvije velike i svete noći  kršćanske vjere: božićna i uskrsna noć. U prvoj, božićnoj noći zapalilo se ono Svjetlo koje se u drugoj, uskrsnoj rasplamsalo u svoj svojoj snazi. Zbog toga se Božić i Uskrs, Isus položen u jasle i Isus razapet i uskrsnuo, stapaju u jedan blagdan, u jedinstveni događaj božanskog Svjetla koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti.

2.     No, kako sam u ovogodišnjoj božićnoj poruci napisao, postoji opasnost da to božansko Svjetlo ne prihvatimo, na što je već upozorio sv. Ivan u nastavku rečenice koju smo upravo citirali. Postoji opasnost da se o Božiću klanjamo svjetlu koje nije betlehemsko, koje je neke druge provenijencije. Danas naime pored Božića u kojemu se slavi istinsko Svjetlo što se pojavilo u Betlehemu postoji i Božić koji je posvećen raznim umjetnim svjetlima, koja nisu u stanju rasvijetliti tmine u kojima hodimo i živimo. O tom sam ovih dana pročitao slično zapažanje: „Moramo iskreno priznati da je Isusovo rođenje jedno od kršćanskih otajstava koje je najviše izloženo opasnosti nerazumijevanja; uistinu, Božić se danas slavi u sekularističkom društvu, koje je izumilo potrošački i hedonistički protu-Božić, a kršćani toga počesto nisu svjesni.“ Zbog toga mnogi od današnjih kršćana, koji svjesno ili nesvjesno podliježu svjetovnim trendovima, više slave taj potrošački protu-Božić nego istinski Božić koji se prije dvije tisuće godina dogodio u Betlehemu i svojim Svjetlom obasjao naše tmine i užgao u srcima ljudi nove nade.

3.     Kako bismo uspješno mogli odoljeti tolikim skrivenim i očitim pozivima na takvo potrošačko i hedonističko slavljenje Božića, moramo dopustiti da jače od reklama svjetovnog božićevanja na nas djeluju primjeri onih čiju su se životi promijenili u susretu s pravim Božićem. Radi toga sam u ovogodišnjoj božićnoj poruci skrenuo pozornost na sudionike prvog Božića u Betlehemu, na Mariju i Josipa, na betlehemske pastire i mudrace s Istoka. Njima je svima zajedničko iščekivanje i nada u pojavu Svjetla koje će rasvijetliti tamu grijeha, nepravde i smrti. Zajednička im je i duhovna budnost koja im omogućuje čuti nebeske poruke i prepoznati znakove tog Svjetla, kao i spremnost odmah poći k tom Svjetlu kako bi ih ono obasjalo. U tom smislu svi nas pozivaju: „Hajdete do Betlehema. Pogledajte što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin“ (usp. Lk 2, 15).

Ovim prvim sudionicima i slaviteljima Božića možemo dodati bezbrojne kršćanske svece, jer nema svetosti koja nije inspirirana Božićem. Zbog toga su svi sveci voljeli Božić i u njemu prepoznavali pravo lice Božje i sebe i svoj poziv u njemu. Najpoznatiji nam je u tom smislu primjer sv. Franje Asiškog koji je 1223. u mjestu Greccio uprizorio žive jaslice kako bi sebi i svojoj subraći, ali i drugim vjernicima, dočarao pravi smisao kršćanskog Božića. Takvim uprizorenjem htio je tjelesnim očima vidjeti siromaštvo i nevolje u kojima se Isus rodio u štali. To siromaštvo i poniznost što ih je Isus odabrao želio je i Franjo slijediti i tako mu biti sličan. Izabrati siromaštvo, poniznost i jednostavnost, to je za njega bila logička posljedica opredjeljenja za Krista.

Na sličan je način kršćanski Božić utkan u obraćenje i duhovnost sv. Terezije od Djeteta Isusa. O tome je zapisala: „Te noći, kad je htio da postane slab i da trpi za moju ljubav, on me je učinio jakom i hrabrom, naoružao me svojim oružjem, i poslije te blagoslovljene noći nisam nijednom bila poražena u boju, nego sam naprotiv išla od pobjede do pobjede i počela, da tako kažem ‘stupati putem diva’“ (Rukopis A). Promatrajući u božićnoj noći Djetešce Isusa, Terezija se oslobodila sebičnosti, osjetila je kako ljuba ulazi u njezino srce, kako je preobražava i usrećuje. Od tada je željela samo nasljedovati malenog i siromašnog Isusa, što je izrazila i izborom redovničkog ima „Terezija od Djeteta Isusa“. Na sličan su način svi sveci prihvaćali siromaštvo, poniznost i jednostavnost kao uvjet i posljedicu nasljedovanja Isusa. Svi su oni, kao Franjo i Terezija, shvatili da ako žele slijediti Isusa, moraju izabrati ono što je on izabrao i živio. A to su siromaštvo i poniznost.

 

4.      Braćo i sestre, u božićnoj danjoj misi čitamo odlomak iz Poslanice Hebrejima koji počinje, kao i cijela Poslanica, riječima. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu“ (Heb 1, 1). To znači da je Božić najdublja i najpotpunija objava Boga. Kakav nam se Bog objavljuje po Isusovu rođenju u betlehemskom siromaštvu? Odgovor nam je dao sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici, gdje tvrdi: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8. 16). A ljubavi je svojstveno da ništa ne zadržava za sebe. To znači da je Bogu kao Ljubavi najdublje svojstveno ništa ne zadržavati za sebe. U tom smislu Otac se sav daruje Sinu i Sin Ocu, a plod tog zajedničkog dara i uzdarja je osoba Duha Svetoga. Zato se može reći da u Bogu postoji samo jedno djelovanje: djelovanje ljubavi. Otac, darivajući se posve Sinu, darovao se u njemu posve i nama, a za uzvrat smo i mi u Duhu Svetom pozvani posve se darovati Ocu po Sinu. To je najdublji razlog zašto se jedinorođeni Sin Božji rodio u Betlehemu u posvemašnjem siromaštvu, zašto nije njištao zadržavao za sebe. Time je i nama pokazao kako se trebamo odnositi prema Bogu i prema braći ljudima. U svjetlu Božića samo je jedan odnos ispravan: odnos ljubavi koja ne kalkulirala, nego se posve predaje. Molimo Betlehemsko Dijete da nas nauči takvoj ljubavi. Amen.