Početak proslave 10. obljetnice boravka bl. Ivana Pavla II. u Rijeci

Propovijed riječkog nadbiskupa

(Čitanja: 1Pt 5,1-11; Lk 22, 24-27, 31-34), katedrala sv. Vida, 5. lipnja 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Ovim svetim slavljem u našoj prvostolnici otpočinjemo petodnevnu proslavu desete obljetnice boravka blaženog Ivana Pavla II. u Rijeci. Točno 5. lipnja 2003. godine on je nekako u ovo vrijeme stigao u riječku luku brodom „Judita“.

Nakon ovog svetog slavlja poći ćemo na rivu, na mjesto gdje je zakoračio u naš grad, da sudjelujemo u otkrivanju spomenika koji mu je gradska uprava podigla kao trajan spomen na njegov blagoslovljeni boravak među nama. Kako znate, svaku večer tijekom narednih dana okupljat ćemo se u našim crkvama na zahvaljivanje Bogu za milosti i darove koje nam je udijelio po svome vjernom sluzi papi Ivanu Pavlu II. Sveta će slavlja predvoditi: mons. Valter Župan, biskup krčki; mons. Ivan Milovan, umirovljeni biskup porečki i pulski; mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i predsjednik HBK, te kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, koji će proslavu 10. obljetnice boravka Ivana Pavla II. u Rijeci zaključiti u nedjelju 9. lipnja u 18.00 sati u dvorištu Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, gdje je Sveti Otac imao svoj stan. Pozivam Vas na sudjelovanje u ponuđenim programima kako bismo na taj način pokazali da ne zaboravljamo čovjeka koji nas je volio i koji nam je uvijek bio bliz, a posebno kad nam je bilo najteže za vrijeme Domovinskog rata. Hrvatsku i hrvatski narod je veoma volio, na što nas je želio podsjetiti i njegov tajnik, a sada krakovski nadbiskup metropolita, koji je našem sjemeništu darovao relikviju krvi blaženog Ivana Pavla, koju smo večeras donijeli na ovo slavlje, da mu se u njoj poklonimo i zahvalimo za svu ljubav.

2.     Tri je puta bl. Ivan Pavao II. pohodio našu Crkvu i Domovinu: 1994. godine kad nas je došao podržati i ohrabriti usred borbe za opstanak; 1998. godine kada je proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, nepokolebljivog svjedoka vjere u teškim vremenima poslije Drugog svjetskog rata. Kad je drugi put k nama došao, bili smo već slobodni i međunarodno priznati. Dok smo se tome radovali, dok smo uživali u ostvarenju tisućljetnog sna hrvatskog naroda o samostalnoj državi, Papa je došao pozvati nas na svjedočenje vjere u nadolazećim vremenima koja će, kako je slutio, biti za Crkvu i vjeru ništa manje izazovna i ništa manje teška nego što su bila ona u kojima je živio i s tolikim drugima vjeru hrabro svjedočio bl. Alojzije Stepinac, kojeg nam je, proglasivši ga blaženim, dao za uzor vjere i za zagovornika u borbi protiv iskušenja malodušnosti i nevjere usred svijeta koji se sve više udaljuje od Krista i njegova evanđelja.

3.     Treći pohod bl. Ivana Pavla II. imao je za geslo: „Obitelj – put Crkve i naroda“. Svojim proročkim duhom bl. Ivan Pavao II. vidio je kako će nadoći vremena još nesklonija obiteljskom životu nego što je bilo ono kad je k nama došao. Zato nas je sve pozivao da obitelji osiguramo povlašteno mjesto i da se veća briga posveti odgoju djece i mladih, u čemu roditeljima trebaju pomagati učitelji i odgojitelji, a posebno vrsni vjeroučitelji. Znao je da će u vremenima koja dolaze biti dosta razloga i povoda za malodušnost i obeshrabrenost, pa nas je stoga usrdno na našoj Delti pozvao: „Budite narod nade! Budite narod koji moli!“ Zašto je dodao i: „Budite narod koji moli“? Razlog je jednostavan: ono čemu se nadamo, nije u našoj moći, nego nam može biti samo darovano. Zato nas je pozvao da se molimo Onomu koji je moćan i spreman ispuniti našu nadu. Nada i ono što želimo po njoj postići jest dar, koji trebamo ustrajno izmoliti. Ono najveće čemu se nadamo jest spasenje ne samo iz neke zemaljske nevolje i nesreće nego prije svega spasenje od vječne propasti i smrti. To nam može podariti samo Bog po Isusu Kristu. Ali uvjet je za to da vjerujemo kako nam on doista želi pomoći i da je mognemo primiti. Nada koja izvire iz vjere i hrani se molitvom omogućava da svu svoju brigu povjerimo Bogu, jer on se brine za nas, poručuje nam, kako smo čuli, pisac Prve Petrove poslanice.

4.     Nade nema bez poniznosti. Onaj koji nije ponizan, tj. koji je ohol, ne može se nadati, jer je samodostatan. Zato pisac Prve Petrove poslanice ističe: „Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milosti“ (1Pt 5,5). U skladu s time, biblijski pisac nas poziva da se ponizimo pred Bogom kako bi nas on u pravo vrijeme uzvisio (usp. 1Pt 5,6). Slijedom toga možemo reći da čovjek to više pada u pesimizam i beznađe što je oholiji, više samodostatan, tj. što ima manje u sebi iskrene poniznosti. Iz oholosti proizlazi gospodarenje nad drugima, a iz poniznosti služenje jedni drugima, kaže nam Isus u današnjem evanđelju (usp. Lk 22, 26-27), dajući nam samog sebe za primjer poniznosti. Bl. Ivan Pavao II. bio je ponizan sluga Boga i bližnjega. Zato je bio čovjek molitve i čovjek nade, koju je donosio svima koji su ga susretali, slušali ili na bilo koji način sreli i upoznali. To je bilo njegovo služenje čovjeku, svakom čovjeku bez obzira na rasu, klasu, spol, vjeru ili nevjeru.

5.     No, on je bio još nešto. Kao Petrov nasljednik, on je učvršćivao braću u vjeri bez koje nema ni nade, ni molitve ni poniznosti. Upravo je to bila njegova glavna zadaća kao Petrova nasljednika. Naime, kao Petrov nasljednik i on je od Isusa primio zadaću učvršćivanja braće u vjeri (Lk 22, 32). Radi ispunjenja te zadaće on je išao ususret ljudima na svim kontinentima; radi toga je prvenstveno tri puta i nas pohodio. Znao je, naime, da se iskušenjima zla i Zloga čovjek može oduprijeti samo snažnom vjerom, koju čovjekov i Božji neprijatelj upravo zbog toga neprestano pokušava dovesti u pitanje poticanjem sumnje u ljudskom srcu. Vjerom se možemo oduprijeti zlu, jer vjera rađa nadom, kao i molitvom i poniznošću, bez koje, kako smo čuli, Bog nikome ne dariva svoje milosti. Kušnje protiv vjere uvijek su bile velike, a u naše vrijeme, kada čovjek spasenje očekuje isključivo od znanosti i svoje moći, one su posebno snažne i opasne. Ali kao što je Isus molio za Petra da mu ne malakše vjera, tako moli i za današnjeg Svetog Oca, i tako je molio i za bl. Ivana Pavla II., kao i svakog od nas. Molio je da bi se učvrstila njegova vjera i da bi tako i nas u njoj učvrstio, a mi, tako učvršćeni, jačali svoju braću i sestre u njoj.

 

Bl. Ivane Pavle, to što si činio dok si bio među nama, nastavi činiti i sada kad si pred licem Svevišnjega. Moli se za nas, za naš narod i za sve ljude da nam Bog po Kristu svima podari dar čvrste vjere, moćne odoljeti svakom iskušenju malodušnosti i beznađa. Amen.