Početak akademske godine

Propovijed nadbiskupa za početak ak. god. na Sveučilištu u Rijeci, 2013./2014.

Katedrala, 23. listopad. 2013. (Čit. Heb 11, 1-10; Ps 89, 1-9; Mt 17, 14-21)

Poštovana akademska zajednico, braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista!

1.     Okupili ste se u ovoj katedrali koja je sagrađena kao crkva Isusovačkog kolegija uz koji se vežu počeci srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja u Rijeci i u cijelom ovom našem primorskom kraju. Svrha je sastanka slavljenje sv. mise kao spomen-čina Isusove smrti i njegova uskrsnuća, kojom želimo Boga moliti da vas svojim nadahnućima i svojom milošću prati u ovoj akademskoj godini, kako biste i kao pojedinci i kao kolektiv uspješno ostvarili ciljeve koji su pred vama.

A cilj vam je, kao akademskoj zajednici, prema predviđenom planu i programu usvojiti već dosegnute znanstvene spoznaje na području kojim se bavite i, ako je moguće, dovinuti se do novih. Ukratko: cilj vam je znanost, radi koje postoje svako sveučilište i svaka akademska zajednica.

2.     S druge strane, čuli smo biblijska čitanja predviđena za ovo slavlje, koja ne govore o znanosti nego o vjeri. Tako smo iz čitanja uzetog iz Poslanice Hebrejima čuli kako „vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga“ (Heb 11, 3). Slično nam je progovorio i psalmist u Psalmu 89 koji se, zadivljen, pita: „Gospode, Bože nad Vojskama, tko je kao ti?“ To se pitanje u duši psalmista rađa iz vjere da je Bog sazdao nebo i zemlju i da oni veličaju njegova čudesa. Psalmist se posebno divi Božjoj vjernosti koju je u nebu utemeljio. Poseban su izraz njegove vjernosti zakoni koje je upisao u stvorena bića da se po njima ravnaju. Sve to pobožnog pjesnika potiče da ushićeno izjavi: „O ljubavi Božjoj pjevat ću dovijeka, kroza sva koljena vjernost ću tvoju naviještati.“

A nama se postavlja pitanje kako se ovo što smo čuli može pomiriti s onim što se uči i predaje ne samo na našem Sveučilištu nego i na svim sveučilištima širom svijeta? Kako pomiriti ovo kreacionističko tumačenje nastanka svijeta s učenjem o evoluciji, s teorijom tzv. Velikog praska, s teorijom o dijalektici materije koju se donedavno kod nas čvrsto zastupalo, kao i s tolikim drugim teorijama i pretpostavkama o nastanku svijeta i zakona koji njime vladaju i koje znanstvenici mukotrpno otkrivaju? Možemo li s razlogom reći da ovo shvaćanje što ga iznosi biblijski pisac nema veze sa spoznajom i znanošću? Možemo li se kao ljudi od znanosti ponašati kao da takva tumačenja uopće ne postoje, tvrditi da su bespotrebna ili besmislena? To je dilema pred kojom se znanstvenik kad-tad može naći. A to znači da se može naći i pred pitanjem kako tu dilemu riješiti.

3.     Evanđelje koje smo čitali stavlja nas pred sličnu dilemu, samo se ovaj put ne radi o kozmološkim znanostima nego o psihološkim i antropološkim i njihovu odnosu prema vjeri u Boga. Danas su vrlo razvijene psihologija, medicina i druge slične znanosti o čovjeku. Neki će se od vas tim znanostima ove godine intenzivno baviti. Pritom nam se opet postavlja pitanje u kakvom je odnosu ovo o čemu govori evanđelje s modernim znanostima o čovjeku. Čuli smo kako je k Isusu došao neki čovjek, čiji je sin bio padavičar, te ga je zamolio da mu ozdravi sina jer to nisu mogli učiniti njegovi učenici kojima se prethodno bio obratio. Iz Isusova odgovora razaznajemo zbog čega njegovi učenici nisu bili u stanju ozdraviti sina tog čovjeka. Uzrok je njihova nevjera, odnosno njihova mala vjera, zbog čega ih on naziva „rodom nevjernim“. To znači da, prema Isusu, vjera može liječiti čovjekove bolesti i nemoći. To potvrđuje i rečenica koju odmah dodaje i koja je postala poslovična: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 20). Može li ozbiljan znanstvenik takvu tvrdnju prihvatiti ili mora, iz vjernosti svom znanstvenom pozivu, na nju odmahnuti rukom?

4.     Talijanskom svećeniku i novinaru Alessandru Pronzatu ta je rečenica bila povod da napiše knjigu koju je naslovio „Nezgodna evanđelja“. Knjiga je u svoje vrijeme bila pravi bestseler, što potvrđuje podatak da je prevedena na dvadeset jezika. On je u toj knjizi, uz ovu, prikazao i protumačio i druge slične Isusove zagonetne izreke, a rezultat je bio da su mnogi čitatelji, čitajući ih njegovim očima, otkrili kako mogu i trebaju drukčije početi živjeti. O sebi pak kaže kako je, nakon što je pomno pročitao ovu Isusovu rečenicu, najprije zaključio da nema vjere, iako je tisuću puta molio kršćansko Vjerovanje, studirao teologiju i znao bez poteškoća odgovoriti na sve glavne objekcije protiv vjere. Do zaključka da nema vjere došao je primjenjujući na Isusovu izreku pravila silogizma. Naime, Isus kaže: „Ako imate vjere, premještat ćete brda. Ali ja, kaže Pronzato, nisam nikada uspio premjestiti neko brdo. Dakle nemam vjere.“ Dogodilo se, međutim, da je s vremenom počeo drukčije čitati evanđelja, onako kako ih čitaju ljudi koji su prostodušni, prirodni, spontani, slično kako je nebo i zemlju promatrao i „čitao“ pisac psalma koji smo upravo slušali. Pristupajući na takav način evanđeljima, brzo je shvatio da Isus spomenutom rečenicom o premještanju brda ne misli na gore i planine izvan nas nego na one u nama, na sve ono što čovjek u svojoj duši treba promijeniti, ma kako se nepromjenjivim činilo. Tako je otkrio i istinitost Isusovih riječi o moći vjere i u tom smislu zaključio: „Vjera ne ostavlja nikada stvari kakve jesu. Ili premješta brda. Ili mijenja osobe. A to je jednako veliko čudo.“

5.     Mi pak neprestano slušamo, a i iz svog iskustva znamo, kakvu moć ima znanje, pogotovo ono što nam ga omogućavaju prirodne znanosti. Imamo dakle moć znanja i moć vjere. Nužno nam se postavlja pitanje koja je od tih dviju moći moćnija i mogu li one ići zajedno, ili jedna drugu mora zanijekati? Činjenica je također da neki strahuju od moći znanja, a drugi od moći vjere, pogotovo kad se ona izrodi u fanatizam. To su razlozi zbog kojih su neki više nego suzdržani prema moći znanosti, a drugi prema moći vjere. Možda tu poteškoću možemo riješiti odustajući od izvještačenosti, odnosno dopuštajući da se u nama ponovno rodi ono divljenje i ona spontanost što ih je posjedovao starodrevni psalmist dok je promatrao veličanstvenu ljepotu svemira? Možda je, dakle, potrebno da se u nama pomakne neko „brdo“ koje nam priječi da vidimo što je s druge strane. Možda je to način kako možemo shvatiti da nam je jedna i druga moć potrebna, da se dakle one ne isključuju nego nadopunjavaju, i da su nam dane za izgradnju kako sebe tako i svega stvorenoga. Nije li upravo ova nova akademska godina zgodna prilika da pokušamo na taj način pristupiti vjeri i znanosti, kao i moći koju one imaju?

6.     Kako vam je vjerojatno poznato, papa Benedikt XVI. proglasio je prošle godine za Crkvu Godinu vjere, koja završava 24. studenoga ove godine, kad slavimo nedjelju Krista Kralja. Sadašnji papa Franjo objavio je, kao doprinos proslavi Godine vjere, 29. lipnja o. g. encikliku „Svjetlo vjere“ u kojoj ističe da vjera nije neka slijepa moć nego moć svjetla, i to takva svjetla bez kojega ljudski život nije moguć. Istovremeno papa Franjo konstatira kako se danas misli „da je takvo svjetlo moglo biti dovoljno za društvo u starini, ali da je beskorisno za nova vremena, za čovječanstvo koje je postalo ‘punoljetno’, koje je ponosno na svoju racionalnost i željno na nov način istraživati budućnost“ (br. 2). „Tako se malo-pomalo došlo do toga da se vjera povezala s tamom“ (br. 3). U takvoj situaciji bilo je onih koji su vjeru pokušali sačuvati dodjeljujući joj prostor do kojega razum nije mogao doprijeti svojim svjetlom. „Vjera se, dakle, shvaćala kao neki skok u prazno koji činimo zbog pomanjkanja svjetla (razuma), vođeni slijepim osjećajem, ili ju se shvaćalo kao neko subjektivno svjetlo, koje može unijeti toplinu u srce, donijeti osobnu utjehu, ali koje se ne može nuditi drugima kao objektivno i zajedničko svjetlo koje može obasjati put“ (br. 3).

7.     No danas se događa i nešto drugo. Sve se više, naime, uviđa da autonomni razum, razum bez ikakva odnosa s vjerom, ne može svojim svjetlom dovoljno osvijetliti budućnost, zbog čega ona ostaje obavijena tamom koje se čovjek plaši. Razum može, doduše, osvijetliti kratak trenutak ili neku dionicu puta, ali ne i cijeli put. Zapravo, on ne može osvijetliti ni sadašnjost jer bez poznavanja cjeline „sve postaje nejasno i mutno, ne može se razlikovati dobro od zla, put koji vodi do cilja od puta na kojem se, bez pravog smjera, neprestano vrtimo u krug“ (br. 3). Zbog toga papa Franjo naglašava kako je prijeko potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, bez kojega sva ostala svjetla gube na snazi. A posebnost je tog svjetla da ima moć osvijetliti cijeli ljudski život, a time i put kojim treba ići do njegova ostvarenja. Ali tako jako svjetlo „ne može“ – smatra Papa – „proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz nekog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga“ (br. 4). To znači da se ono „rađa u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti jer u njoj nalazimo sigurnost i na njoj možemo graditi svoj život“ (br. 4).

8.     Kao nadopunu ovome spomenimo i razmišljanje münchenskoga kardinala Reinharda Marxa prema kojemu se vjera ne smije odvojiti od razuma ni razum od vjere. Vjera koja se ne želi podvrgnuti razumskom ispitivanju, nego se uljuljava u svojoj samodostatnosti i samodopadnosti, lako prelazi u ideologiju i tako postaje nesposobna za bilo kakav dijalog. Papa Franjo to naziva „teološkim narcizmom“. Ali i razum koji misao o Bogu proglašava tabuom i proganja iz svoga mišljenja i znanja suzuje svoje mogućnosti i postaje također ideologija. Razumu je dakle potrebna vjera kao kritička instanca i vjeri razum. Zato, kako je rekao sv. Augustin, svaki koji istinski vjeruje, misli, i kad misli, vjeruje (usp. De praedestinatione sanctorum, 2.5).

Što vam, poštovani profesori i studenti, bolje mogu poželjeti od toga da u ovoj akademskoj godini uzmete k srcu to drevno načelo, što ga je izrekao jedan od utemeljitelja naše civilizacije, te pokušate „misliti vjerujući i vjerovati misleći“? S tom željom neka vam je sretna i uspješna akademska godina. Amen. 

Skip to content