Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića
Draga braćo svećenici, đakoni, svećenički kandidati, dragi vjernici!
1.
Korizmu smo počeli obredom pepeljenja koji je bio popraćen pozivom na obraćenje: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“
Taj poziv: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ odjekivao je tijekom cijele korizme, posebno u misnim čitanjima i pokorničkim slavljima, kao i u molitvama i čitanjima Časoslova. Već je prve korizmene nedjelje, pozivom da ga nasljedujemo, pred nas bio stavljen primjer Isusa koji se odlučno suprotstavio kušnjama u pustinji.
Druge korizmene nedjelje pozvao nas je glas nebeskoga Oca neka slušamo Isusa koji je njegov Sin i Izabranik. Potom smo treće korizmene nedjelje imali priliku čuti strogu Isusovu opomenu: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (tj. kao Galilejci koje je Pilat dao pobiti ili oni na koje se srušila kula u Siloamu). Četvrte smo nedjelje bili pozvani razmišljati o rasipnom sinu i Božjem milosrđu. Nakon što je napustio oca i njegov dom te potrošio čitavu očevu baštinu, mlađi je sin zapao u veliku bijedu, ali mu je sjećanje na oca i očev dom pomoglo da se na kraju odluči za povratak ocu, dakle za obraćenje. Konačno, pete korizmene nedjelje Gospodin nas je ponovo suočio s činjenicom da nismo bez grijeha te kao takvi ne možemo biti suci drugima, ne smijemo se na njih nabacivati kamenjem (usp. Iv, 8, 1-11), nego se trebamo truditi oko vlastitog obraćenja.
Istodobno smo, draga braćo svećenici, na pokorničkim slavljima, pobožnostima križnoga puta, na hodočašćima u ovu katedralu i u mnogim drugim prigodama neprestano poticali i pozivali svoje vjernike na obraćenje. No jesmo li se istodobno trudili oko vlastitog obraćenja? Jesmo li uopće osjećali potrebu za ozbiljnom promjenom u vlastitom životu? Ne bi bio dobar znak kad u ovome svetom slavlju, za vrijeme kojega ćemo obnoviti svoja svećenička obećanja, ne bismo bili spremni suočiti se s takvim ili sličnim pitanjima.
2.
Evanđelje nas naime upozorava na paradoksalnu činjenicu da je Isusov navještaj nailazio na otvorenost i prihvaćanje kod grešnika i pogana, a na odbijanje kod onih koji su u određenom smislu bili religiozno ispravni. Evanđelje donosi mnoge primjere za to, među kojima je sigurno najpoznatiji slučaj starijega sina u već spomenutoj prispodobi koju nalazimo kod sv. Luke (usp. Lk 15). Kad se u kuću očevu vratio mlađi brat, koji je spiskao baštinu što ju je primio od oca, i kad je otac pripremio slavlje zbog njegova povratka, stariji se brat tome nije veselio, štoviše, odbio je očev poziv da uđe u kuću i sudjeluje u proslavi bratova povratka. Time je pokazao da nije razumio očevu ljubav, iako je cijelo vrijeme ostao uz oca i u svemu mu, kako izjavljuje, bio poslušan.
Pouka je jasna. To što smo u Božjoj blizini, što slušamo Božju riječ i slavimo njegove tajne, nije jamstvo da mu i srcem pripadamo, odnosno da u svojoj nutrini, unatoč svoj izvanjskoj blizini, nismo daleko od njega. Zato se, draga braćo, i mi moramo pitati pripadamo li doista Bogu i živimo li stvarno njegovu ljubav o kojoj drugima govorimo i pozivamo ih da joj se otvore. Kako nam pokazuje primjer starijega sina, možemo biti na neki način blizu Bogu, pa čak i izvršavati njegove zakone i propise, a ipak ostati daleko od njega i njegova Duha. A to, u konačnici, može značiti da mu samo prividno služimo, a stvarno sebi samima, i da samo prividno izvršavamo njegovu volju, a stvarno svoju. Upravo je takav stariji sin, koji ističe svoju poslušnost ocu, a istovremeno mu prigovara, kritizira ga i, na koncu, odbija ne samo njegovu molbu da uđe u kuću i sudjeluje u proslavi bratova povratka nego i samog oca, kojemu ne može oprostiti što ne postupa prema njegovim očekivanjima.
Prema tome, draga braćo svećenici, ozbiljno uznastojati oko vlastitog obraćenja znači stalno paziti i pomno ispitivati kakav je naš stvarni odnos prema Bogu, kojemu kao svećenici, dakle, kao najbliži suradnici, trebamo služiti. Prihvaćamo li ga stvarno, poštujući njegovu svetu volju, ili samo pod uvjetom da se ponaša kako mi želimo? Odnos prema Bogu ne možemo, dakako, ispravno živjeti bez nastojanja da se isto tako ispravno odnosimo prema braći, dijeleći s njima njihove radosti i uspjehe, kao i tjeskobe i strahove. Ukoliko tako postupamo, bit će kako prorok Izaija veli: „Tko ih god vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi“ (Iz 61, 9).
3.
Činjenica je također da je iskreno obraćenje danas možda teže ostvarivo nego u neka prijašnja vremena. Naime, današnji je način života posebno obilježen sklonošću prividu, glumi, trajnom predstavljanju da smo nešto što stvarno nismo. Budući da su se takvi stilovi života na neki način udomaćili, stekli „pravo građanstva“, ljudi ih nekako bez razmišljanja prihvaćaju te im gotovo postaje „normalno“ poistovjećivati se s onim kako se predstavljaju, s onim što glume da jesu. I tako postaju sve manje svjesni svoje glume. S druge pak strane, znajući kako oni i svi oko njih izigravaju da su nešto što nisu, sve teže vjeruju da ipak ima i onih koji ne glume nego doista autentično žive. Zbog toga se naši suvremenici i o nama, duhovnim pastirima, često sumnjičavo pitaju: Vjeruju li oni stvarno to što govore i žive li doista kako vjeruju i govore? Upravo zbog takvih pitanja, ali još više zbog stvarne opasnosti da malo-pomalo prihvatimo i pomirimo se s lažju i neautentičnošću, sve nam više treba biti na srcu briga i svjesno nastojanje oko vlastitog obraćenja. Neka nam u tome pomogne i poziv sv. Pavla: „Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ (2Kor 5, 20).
4.
Produbljujući analizu otuđenosti današnjega čovjeka, uočit ćemo ne samo kako se on nesvjesno poistovjećuje s onim što zamišlja da jest nego se i svjesno s time miri te takvo stanje prihvaća kao nešto normalno i ispravno. Posljedica toga jest nezanimanje za obraćenje. To nezanimanje može biti i izraz narcisoidne usmjerenosti o koju se, kao valovi o stijenu, odbijaju svi izvanjski pozivi na promjenu i obraćenje. Odbijanje se nerijetko obrazlaže u duhu relativizma koji odbacuje svaku objektivnu istinu i normu promovirajući pojedinca za zadnje mjerilo istine i dobra, a to znači i njegove vlastite autentičnosti. Tako pojedinac postaje svojom vlastitom normom i kao takav, ne dopuštajući nikome da se u to upliće, sam odlučuje kakav će biti i kako će živjeti. Razumljivo je da se obraćenje u takvom ozračju može lako shvatiti kao otuđenje, kao odricanje od svoga ja i time od toga da se bude sam kreator vlastitog identiteta i ličnosti. Tako nastaje odbacivanje obraćenja u ime nekog prava na svoj stav, na svoje ja, na raspolaganje samim sobom. Takav se čovjek ne oglušuje samo na pozive na obraćenje nego to čak doživljava kao nedopušteno miješanje u njegov život.
Pitanje je, braćo, koliko se takvo, danas vrlo rašireno, shvaćanje odražava i na nas, koliko je ono i naše više ili manje svjesno shvaćanje, a time i ponašanje?
5.
S druge strane, svjedoci smo i drugog ekstrema, tj. neprestanog „obraćanja“, neprestanog mijenjanja mišljenja i stavova, prema onoj „kako vjetar puše“. Obično se takvo držanje opravdava riječima: „tako svi misle“ ili „tako svi rade“. Koliko je i među nama svećenicima raširen takav oblik „obraćenja“, koliko smo sami podložni utjecajima tzv. javnog mnijenja, raznim oblicima propagande posredstvom medija i na mnoge druge načine, to treba svaki za sebe iskreno i temeljito utvrditi ispitujući i analizirajući svoj vrijednosni sustav, svoje ponašanje, svoj odnos prema sebi, braći i Bogu. Svakako, istinsko obraćenje u tom kontekstu znači nešto prihvaćati ili činiti ne zato jer to i drugi rade ili misle nego zato što sami jasno uviđamo pred Bogom i vlastitom savješću da je to ispravno, a to znači i istinito i dobro. Tko nešto čini i prihvaća opravdavajući se da se tako ponašaju i drugi, sličan je onome vjerniku koji vjeru prihvaća na temelju tradicije, a ne kao svoj osobni izbor.
6.
Nakon što smo uočili neke poteškoće na putu obraćenja, pokušajmo se, braćo, sada zapitati što je obraćenje i kako se ono ostvaruje. Lako ćemo odmah uočiti da obraćenje ima dvije strane: onu koja se odnosi na prošlost i onu koja je okrenuta prema budućnosti. Obraćenje znači reći jasno i odlučno ne prošlosti. Dakako, ne svakoj prošlosti nego onoj lošoj, grešnoj. Stoga odvratiti se od prošlosti uključuje pitanje: odvratiti se od koga ili čega? Kad je posrijedi naš dosadašnji odnos s Bogom, postavlja se pitanje trebamo li ga posve izmijeniti ili samo djelomično? Slično se pitamo i kad je riječ o našem odnosu prema ljudima i prema Crkvi čiji smo članovi i službenici. I tu obraćenje može značiti posvemašnju ili djelomičnu promjenu odnosa i ponašanja. Pritom valja utvrditi, ako se radi o djelomičnoj promjeni, na što se ona odnosi.
Ipak, više nego odvraćanje od prošlosti, obraćenje je okretanje prema budućnosti koju nam otvara iskustvo Božjega milosrđa i vjernosti. Upravo nam to iskustvo omogućava napuštanje prošlosti i usmjeravanje prema novom životu na koji nas Bog poziva. U tom je smislu obraćenik poput onoga čovjeka koji je u njivi našao zakopano blago te sve prodaje da bi kupio tu njivu, ili trgovcu koji, našavši dragocjen biser, sve žrtvuje kako bi ga posjedovao (usp. Mt 13, 44-45).
Tako shvaćeno, obraćenje je poglavito dar, Božji dar čovjeku, koji on, naravno, treba u poslušnosti i zahvalnosti prihvatiti. Ali može ga i odbiti i tako ostati neobraćen, prikovan uz svoju prošlost, bez mogućnosti i perspektive novoga života. To nam pokazuje kako u obraćenju ne ovisi sve o nama, iako se ništa ne događa bez naše suradnje. Ipak, velika je utjeha i ohrabrenje spoznaja da nam Bog prethodi svojim milosrđem, da nas on, poput dobrog oca iz evanđelja, raširenih ruku čeka i poziva da mu se vratimo kako bi nam, ako to učinimo, ponovo podario sinovsko dostojanstvo i punopravno članstvo u svom očinskome domu, kao mlađem sinu iz Lukina evanđelja. Ljubav je Božja ono što nas otvara Bogu i bližnjemu, oslobađajući nas od naše narcisoidnosti, naše bolesne zaokupljenosti sobom, naše umišljenosti i samozavaravanja. Ali sve pod uvjetom da otvorimo vrata svoga srca onome koji pred njima stoji i kuca. Gospodin nam obećava: „Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3, 20). Poslušajmo ga, braćo, i otvorimo mu vrata svoga srca, kako bismo mogli postati dostojnim sustolnicima njegova euharistijskoga stola ovdje i biti pozvani na nebesku gozbu u vječnosti kojoj on, naš uskrsnuli Gospodin, poziva sve koji se u ovome životu ne ogluše na njegovo kucanje. Amen.
