Dvadeseta obljetnica Caritasova doma „Sv. Ana“

Škurinje, 26. srpnja 2013.

Čit.: Sir 44, 1. 10-15 (iz mise sv. Joakima i Ane); Lk 6, 43-49 (sub. 23. tjedna k. c. g.)

Draga braćo i sestre!

1.     Na blagdan sv. Ane, koji upravo danas slavimo, prije dvadeset  godina, u jeku krvavog rata, otvoren je u Rijeci Caritasov dom „Sv. Ana“, u Hrvatskoj jedno od prvih skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. Na  početku su u njega prihvaćane poglavito osobe koje su pretrpjele teška ratna zlostavljanja, a zatim i žrtve obiteljskog nasilja. 

Dom je u novoizgrađenoj župnoj kući, uz suglasnost riječko-senjskog nadbiskupa mons. Antona Tamaruta i uz svekoliku pomoć koordinatora austrijskog Caritasa pok. Petera Quendllera, osnovao Caritas Riječko-senjske nadbiskupije. Izgradnjom zgrade Caritasa Riječke nadbiskupije, Dom je dobio odgovarajuće prostore za Savjetovalište i za odobrene i nadzirane susrete djece s očevima. Časna sestra Suzana Samardžić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Riječka provincija „Majka Dobrog Savjeta“, postavljena je za ravnateljicu Doma i na toj je službi sve do danas. Koristim priliku da njoj, svim ravnateljima Caritasa i svim djelatnicima, dobrotvorima i volonterima Doma, posebno državnim, županijskim i gradskim vlastima,  od srca zahvalim za pomoć i požrtvovan rad, a pokojne inicijatore, nadbiskupa Antona Tamaruta i gospodina Petera Quendllera, preporučim Božjem milosrđu.

2.     Kako smo rekli, Dom je osnovan na blagdan sv. Ane 1993. godine. Taj datum nije izabran slučajno. Naime, začetnici i pokretači njegova   osnivanja zacijelo su ga željeli staviti pod zaštitu sv. Ane i sv. Joakima, roditelja Blažene Djevice Marije, od koje nam je rođen Spasitelj Isus Krist. Katolička nas vjera uči da su nam sveci uzori i zaštitnici. O Marijinim roditeljima nije ništa zapisano u Sv. pismu, pa sve što o njima znamo crpemo iz apokrifnih spisa, posebno iz Protoevanđelja sv. Jakova, iz II. stoljeća. Pisac ovog apokrifa opisao je povijest Ane i Joakima, Marijinih roditelja, po uzoru na pripovijest o Ani, majci poroka Samuela, koja je bila neplodna, stoga se u svojoj nevolji obratila Bogu za pomoć obećavši da će mu posvetiti dijete ako ga po njegovoj milosti mogne imati. Bog je uslišao njezinu molitvu i ona je rodila dječaka kojemu je dala ime Samuel te ga je, nakon što ga je prestala dojiti, odnijela u svetište Šilo i predala svećeniku Eliju kako bi se pod njegovim vodstvom spremao za službu Božju (usp. 1 Sam 1 sl.). Prema piscu Protoevanđelja sv. Jakova, Bog je i Joakimovoj  ženi Ani, nakon duge neplodnosti, podario djevojčicu kojoj je ona dala ime Marija. Ona  ju je nakon tri godine odnijela u Hram i ondje ostavila, u skladu sa zavjetom koji je prije začeća učinila.  

Postoje i drugi apokrifni zapisi o Marijinim roditeljima, koji se u mnogome ne podudaraju, pa čak ni u imenu Marijinog oca i Anina muža. Pored imena Joakim, pojavljuju se i imena Kleofa, Sadok i Elija. Ipak, u svima tim spisima postoji autentičan sadržaj preuzet iz starih oralnih predaja, ali pogrešno zaodjenut elementima iz pripovijesti o Samuelovoj majci Ani i mnogim fantastičnim dodacima.

3.     Da su Marijini roditelji od samih početaka kršćanstva smatrani svetima, potvrđuje posebno kult njima u čast koji, kad je riječ o sv. Ani, seže već u VI. stoljeće. Objašnjenje zašto se njih na taj način tako rano počelo promatrati i štovati, iako u Sv. pismu o njima nema ni riječi, nalazimo u evanđelju koje smo upravo čuli, posebno u Isusovim riječima: „Svako se stablo po svom plodu poznaje“ (Lk 6, 44). Anin i Joakimov plod  je Marija, koja je već od začeća u Aninoj utrobi bila bez grijeha, budući da ju Bog posebnom povlasticom izuzeo od istočnog grijeha, jer ju je  predodredio za majku svoga jedinorođenog sina Isusa Krista. Iz svetosti ploda koji se rodio sa stabla njihova braka, kršćani su shvatili da su i oni sveti. U tom  smislu nije im bilo teško na njih primijeniti i druge kriterije po  kojima se, prema Isusovim riječima, prepoznaju i razlučuju dobri, mudri i sveti ljudi. Jedan od njih je: „Iz obilja srca usta govore“, tj. svatko govori i postupa u skladu s onim što mu je u srcu, kakav je u svojoj duši. To znači da se u čovjekovim djelima održava njegova nutrina. Isto su tako, promatrajući Mariju, plod njihove ljubavi, lako mogli zaključiti da njezini roditelji nisu mogli biti ljudi koji su samo govorili „Gospodine, Gospodine!“, tj. samo vapili i molili, ali ne i djelovali u skladu s Božjim zapovijedima; niti su mogli biti poput onih koji samo slušaju, ali ne i izvršavaju Božju riječi. Promatrajući Mariju, koja je Boga ustima, srcem i životom slavila, Božju riječ slušala, u srcu čuvala i prema njoj živjela i djelovala, uvjerili su se da su takvi morali biti i njezini roditelji: molitelji, slušatelji, ali i izvršitelji Božje volje. A to znači da su bili ljudi koji su kuću svoga osobnog i zajedničkog života, kao i života svoje kćeri, gradili poput čovjeka koji, kako kaže Isus, „iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen“. Zbog toga takvu kuću nikakve bujice ni poplave ne mogu srušiti (Lk 6, 48). Kuća Marijinog života, kojoj su temelje udarili njezini roditelji, bila je upravo takva, zbog čega je ni najteža iskušenja koja je proživljavala zajedno sa svojim Sinom, i zbog njega, nisu mogla srušiti.

4.      Ako isti kriterij, naime da se ljude i ustanove prepoznaje po plodovima i djelima, primijenimo na naš Caritasov dom, do kakvog ćemo zaključka doći? Kakvim je plodovima urodio tijekom dvadeset godišnjeg postojanja i djelovanja? O tome je prekjučer govorila č. s. Suzana, njegova ravnateljica, a prenio „Novi list“. „U dva desetljeća“, rekla je ravnateljica, „u ovoj Caritasovoj kući imalo je privremeni dom, od nekoliko mjeseci do godine i više dana, 1.369 žena i djece… Mnoge žene su iz Doma otišle sigurnije u sebe, osnažene, obrazovanije, kvalificiranije za neko konkretno zvanje, i zaposlene. Onima koje se odluče za samostalan život, za potpuno novi početak Dom pomaže naći i opremiti podstanarski stan i naći posao.“ Rekla je također kako Caritasov Dom „Sv. Ana“ ima velik broj suradnika, dobročinitelja i prijatelja, kako je razgranao suradnju gdje god je to bilo potrebno – prema zdravstvu, školstvu, civilnom društvu, ustanovama kulture, a sve radi pomoći unesrećenim ženama i djeci. A opisujući zahtjevnost rada u Domu, istaknula je: „Vjerujem u čuda Božja jer samo ljudskim snagama ne bi se moglo suočavati s tolikim problemima i traumama. Ovi domovi moraju imati educirane stručnjake, a ti stručnjaci uz znanje i timski rad trebaju puno ljubavi i puno strpljenja. Radi se o stradalim ljudima i traumama, o ljudima koji dolaze iz teško poremećenih odnosa, često slabog samopouzdanja, samopoštovanja, gdje su uvijek i djeca žrtve. Žene jako pate zbog posttraumatskog stresnog poremećaja, a i s drugim suradnicima u sudstvu i drugdje vidim da je teško prodrijeti u problematiku poremećenih odnosa, da je vrlo teško raditi. Ali ljubav i strpljenje uz stručnost, poluče rezultate.“

Ovim plodovima našeg Caritasova doma treba dodati i činjenicu da je on, kako je rekla ravnateljica, „svojim radom pridonio senzibiliziranju naše javnosti za probleme obiteljskog nasilja. Godine rada su i tu donijele plodove, i istupima u javnosti, i upoznavanjem javnosti putem medija sa starim ili novim problemima u sustavu skrbi i pomoći žrtvama nasilja.“

5.       Ako je, braćo i sestre, suditi po ovim rezultatima, po ovim plodovima, moramo zaključiti da je naš Caritasov dom dobro i plemenito „stablo“ koje je zasadio naš Caritas uz pomoć austrijskog Caritasa, a svih dvadeset godina marno ga zalijevali njegovi djelatnici uz pomoć nadbiskupijskih, državnih, županijskih i gradskih ustanova, kao i mnogih prijatelja, dobrotvora, volontera. Ako je suditi po zauzimanju i požrtvovnosti onih koji su ga osnovali, vodili i u njemu radili, kao i mnogih koji su ga na razne načine podupirali i pomagali, možemo reći da su se o njemu brinuli ljudi ne samo od riječi nego i od djela, ne samo molitelji nego i izvršitelji, ne samo slušatelji čovjeka u nevolji (a mi vjerujemo da nam po ljudima i njihovim potrebama govori sam Bog!), nego i djelotvorni pomagači. A među njima su bili ljudi različitih svjetonazora i nacionalnosti, motivirani isključivo spremnošću pomoći čovjeku u nevolji, bez obzira tko je, koje je nacije, vjere ili pogleda na svijet. Ističući tu hvalevrijednu činjenicu, ravnateljica je rekla: „Kao što su naši korisnici bili i jesu različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, tako su to i ljudi koji u Domu rade. U ovom su radu bitni samo stručnost, ljubav i čovjek.“ Zahvaljujući ovim karakteristikama djelatnika, podupiratelja i prijatelja, možemo reći da Caritasov Doma počiva na tvrdoj stijeni čovjekoljublja i Bogoljublja, odakle ga ne mogu odnijeti nikakve poplave ni bujice. Kao što se svetost sv. Joakima i Ane prepoznaje u svetosti njihove kćeri Marije, tako se plemenitost i humanost osnivača, voditelja, djelatnika i svih podupiratelja i suradnika Caritasova Doma „Sv. Ana“ zrcali u njegovim plemenitim plodovima za koje želimo u ovom svetom misnom slavlju zahvaliti Bogu, izvoru i darovatelju svakog dobra. Amen.