Budimo božićni ljudi!
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Poruka nadbiskupa Ivana Devčića za Božić 2013. godine

Pokušajmo osloboditi Božić od izvanjskoga sjaja, blještavila i svakojakog kiča, kako bi nas on mogao iznutra osvijetliti svojim nebeskim svjetlom; oslobodimo ga od materijalnih darova pa će nas on obdariti duhovnim dobrima, a posebno Božjom blizinom. Dopustimo Božiću da bude Božić pa ćemo svi skupa biti više ljudi, pravi božićni ljudi.

Draga braćo i sestre!

1.     Moram priznati da sam se dvoumio prilikom izbora naslova za ovogodišnju božićnu poruku. Razlog je u tome što se izraz „božićni ljudi“ u naše vrijeme može dvojako shvatiti. Božić se danas, nažalost, slavi na dva načina: potrošački i vjerski. U tom smislu izrazom „božićni ljudi“ može se označavati ljude kojima je Božić prvenstveno povod za trošenje i čisto svjetovno slavljenje, kao i one kojima je Božić vrijeme intenzivnog vjerničkog života, osobnog, obiteljskog i župnog. Znamo da ovo posljednje i jest izvorno i istinsko slavljenje Božića, naspram kojemu je ono drugo svojevrsna zloupotreba njegova imena, jer se koristi za nešto s čime Božić po sebi nema veze. Budući da je, pod utjecajem moćnih reklama i sve veće sekularizacije, ovakvo „slavljenje“ Božića sve raširenije i nametljivije, potrebno se svjesno i uporno zauzimati za njegovo ispravno shvaćanje, kako bi se taj kršćanski blagdan zaštitio od banaliziranja i ostao, onim što on u sebi i jest, dan istinskog susreta čovjeka sa samim sobom, s Bogom i svojim bližnjima.

2.     Koliko je potrošačko slavljenje Božića u suprotnosti s onim što je Božić izvorno, pokazuje cijelo ozračje u kojem se prvi Božić dogodio. To je ozračje sve samo ne bučno, rastrošno, okrenuto vanjskom sjaju, kiču i blještavilu. Prvi se Božić dogodio u ozračju skromnosti, siromaštva, ali i velike i istinske ljubavi između Boga i čovjeka, kao i ljudi međusobno. Ozračje Božića je ozračje vjere, solidarnosti i bratstva. Krasi ga univerzalno zajedništvo između ljudi i svega stvorenoga. U božićnoj noći nestala su neprijateljstva i suparništva pred snažnim nastupom „nebeske vojske“ koja je objavila svima: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2, 14). U usporedbi s time pokazuje se sva površnost i siromaštvo potrošačkog Božića, što se ne može prekriti ni zamaskirati nikakvim izvanjskim obiljem i blještavilom, niti ikakvim materijalnim darovima, ma koliko oni vrijedni i skupi bili. Jedino darivanje primjereno Božiću, blagdanu koji slavi darivanje jedinorođenoga Sina Božjega nama ljudima, jest da se mi na isti način darujemo Bogu i jedni drugima.

3.     Nepremostivu suprotnost između potrošačkog i izvornog Božića uočavamo također promatrajući prve sudionike božićnog događaja, one o kojima nam govore evanđelisti, pogotovo sv. Luka u svom „evanđelju Isusova djetinjstva“. O tim ćemo ljudima puno slušati u božićnoj liturgiji, posebno u čitanjima iz evanđelja te u našim božićnim pjesmama. To su Marija i Josip, betlehemski pastiri i poganski kraljevi (mudraci), koji su izdaleka došli pokloniti se novorođenom Kralju u jaslama.

Promotrimo li ih pobliže, uočavamo da svi imaju nešto zajedničko. A to je sposobnost za dublje gledanje i slušanje, a zatim i za razumijevanje i prihvaćanje onoga što „vide“ i „čuju“. Pored osjetila kojima opažaju opipljivu stvarnost, oni imaju posebno razvijen osjećaj i smisao i za ono nevidljivo, što se skriva iza vidljivoga i što se običnim osjetilima ne može dokučiti. U božićnom događaju svi sudionici vide i čuju nešto posebno, ali ne običnim očima i ušima nego na drukčiji način. Čovjekovo iskustvo i spoznaja nisu dakle ograničeni samo na ono što je vidljivo i opipljivo našim osjetilima.

4.     Pođemo li od Marije i od prikaza navještenja u Evanđelju sv. Luke, saznajemo kako je Bog k njoj poslao anđela, kako je on ušao k njoj, kako joj je govorio i kako mu je ona odgovorila. Očito je da tu ne može biti riječi ni o tjelesnom gledanju ni o slušanju te vrste jer anđeli su duhovi koji nemaju tijela. Kako, dakle, Marija može vidjeti i čuti anđela i s njime razgovarati? Očito samo tako što, pored pet osjetila, ima i neku drugu, duhovnu moć opažanja i slušanja.

Dok sv. Luka opisuje kako se dogodilo navještenje Mariji, sv. Matej nas izvješćuje kako je Isusovo rođenje naviješteno sv. Josipu, zaručniku Marijinu. Prema sv. Mateju, Josipu je Isusovo rođenje naviješteno u snu. U snu mu se anđeo ukazao i rekao mu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1, 20). Znamo da se i mnogim drugim biblijskim likovima Bog obraća u snu kako bi im uputio svoj poziv i priopćio svoje planove i naume s njima. A čuti i vidjeti u snu u Svetom se pismu ne shvaća na današnji način, u smislu da je ono što se u snu vidi i čuje nešto nestvarno. Ono što biblijski likovi u snu vide, odnosi se na stvarnost, ali stvarnost drukčijega reda nego što je ova opipljiva, empirijska stvarnost. Tu stvarnost oni vide i čuju zahvaljujući posebnoj Božjoj intervenciji, svojevrsnom nadnaravnom rasvjetljenju njihova duha, koji je već po sebi usmjeren na nadnaravno i onostrano.

5.     Sličnu sposobnost za slušanje i gledanje onoga što se običnim okom i uhom ne može čuti ni vidjeti imaju i betlehemski pastiri i mudraci s istoka. Pastirima pristupaju anđeli, slava ih Gospodnja obasjava i njih spopada strah, ali ujedno čuju riječi anđela koji im govore da se ne boje, jer im se danas rodio Spasitelj, Krist Gospodin. Pastiri te riječi sigurno nisu čuli običnim uhom, kao što ni slavu Gospodnju nisu mogli vidjeti običnim okom. Nisu običnim okom vidjeli ni silnu nebesku vojsku koja se pridružila anđelima, niti su običnim uhom čuli hvalu koju je to silno mnoštvo klicalo Bogu, a ljudima naviještalo mir. Ali da su stvarno i čuli i vidjeli kao što je u evanđelju zapisano, potvrđuje činjenica da su se oni nakon toga, potičući jedni druge, uputili do Betlehema kako bi se sami uvjerili u ono što im je Bog po anđelima objavio. I kad su pronašli kako im je rečeno, izvršili su poklon Djetetu i time ga priznali Spasiteljem i Gospodinom. Očito su pastiri, kao Marija i Josip, imali još neku drugu moć kojom su mogli čuti i vidjeti. Ta moć zacijelo ima svoj temelj u ljudskom duhu, ali budući da je grijehom oslabljena, postaje sposobna vidjeti i čuti ono što dolazi iz dubina stvarnosti, iz njezinih našem osjetnom iskustvu nedohvatljivih temelja, tek kad je očišćena i prosvijetljena milošću Božjom.

6.     Isto zamjećujemo i kod poganskih mudraca. Njih je do Betlehema dovela čudesna zvijezda koju su ugledali dok su promatrali zvjezdano nebo. Ipak to nije bila jedna od zvijezda koje se mogu vidjeti običnim okom, ma koliko ga teleskopom i sličnim pomagalima pojačali. Oko kojim su oni tu čudesnu zvijezdu vidjeli bilo je drukčije prirode nego što su tjelesne oči. To je bilo duhovno oko, oko koje je izoštreno i razvijeno samo kod duhovnih tražitelja koji se ne zadovoljavaju onim što mogu vidjeti tjelesnim očima i čuti tjelesnim ušima, nego teže za višim. Takvima Bog svojim nutarnjim rasvjetljenjem njihova duha dolazi u pomoć i daje im da nađu ono što svim bićem traže.

Slučaj mudraca, koji su pogani, a ipak otkrivaju znak koji ih upućuje na to da se u Judeji rodio Spasitelj svijeta, dok stanovnici Jeruzalema, zajedno s kraljem Herodom i svim pismoznancima koji su ga okruživali, nemaju pojma o tome, pokazuje nam također kako to što smo kršteni i što pripadamo Crkvi i kršćanskoj tradiciji ne daje jamstvo da ćemo prepoznati gdje nam i kada Bog dolazi u susret. Potrebno je nešto više. Potrebno je da Bog pritekne u pomoć našoj nemoći te nas iznutra rasvijetli i pouči. Istovremeno se od nas traži da budemo otvorena duha, istinski tražitelji, ljudi koji čeznu za višim smislom i spremni su ga prihvatiti kad im se objavi. Sudionici prvog Božića bili su takvi ljudi i zato su oni istinski božićni ljudi i samo promatrajući njih možemo naučiti kako se slavi pravi Božić.

7.     Draga braćo i sestre, božićno je otajstvo, kako vidimo, veliko i neiscrpno. To je otajstvo Bogojavljenja. Bog nam se objavio u bezgraničnoj svojoj ljubavi i darovao nam za Spasitelja svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista. Ali božićno otajstvo govori nam i o uronjenosti čovjeka u Boga i njegov svijet, o prožetosti čovjeka Božjim svjetlom i njegovim Duhom, o dubokoj i neraskidivoj povezanosti Boga i čovjeka, kao i o bezgraničnim mogućnostima koje se time otvaraju čovjeku. Ozračje je Božića nadnaravno, duhovno, tajanstveno i zato mu je strano i neprimjereno svako svođenje na razinu drugih svjetovnih praznika i blagdana, ma koliko oni za narod ili pojedince bili važni i sveti. Pokušajmo, stoga, osloboditi Božić od izvanjskoga sjaja, blještavila i svakojakog kiča, kako bi nas on mogao iznutra osvijetliti svojim nebeskim svjetlom; oslobodimo ga od materijalnih darova pa će nas on obdariti duhovnim dobrima, a posebno Božjom blizinom. Dopustimo Božiću da bude Božić pa ćemo svi skupa biti više ljudi, pravi božićni ljudi. Vratimo Božiću njegovo izvorno ozračje mira, ljubavi, mistike, a on će nas, zauzvrat, vratiti jedne drugima i darovati nam Spasitelja Isusa Krista.

S tim željama neka vam je, draga braćo i sestre, svima sretan i radostan Božić i svakim dobrom ispunjena 2014. godina od Gospodnjeg rođenja.

Vaš u Kristu odani

+Ivan, nadbiskup

Skip to content