Blagdan Gospe Trsatske

Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, Trsat, 10. V. 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Proslavom Svetkovine Blažene Djevice Marije, Majke Milosti, Od Časne Nazaretske kućice, počinje hodočasnička godina u ovo naše nadbiskupijsko i svehrvatsko starodrevno svetište na Trsatu.

U službenom naslovu pod kojim u ovom svetištu štujemo Mariju, Isusovu i našu Majku, nalazi se riječ „Nazaret“, odnosno „nazaretska kućica“. Pod tim mislimo na skromnu kućicu u kojoj je živjela Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa, kućicu u kojoj se Isus, doduše, nije rodio (rodio se u Betlehemu), ali je u njoj proveo većinu svoga zemaljskog života. Zbog toga kršćanski vjernici Nazaret i nazaretsku kućicu štuju na sličan način kao Betlehem i betlehemsku spilju gdje se Isus rodio. To su mjesta i prostori koje je Isus svojom prisutnošću posebno označio i posvetio. Zbog toga su od samih početaka vjernici prema njima gajili poseban pijetet. Isti će pijetet i ove godine dovesti u ovo svetište mnogobrojne hodočasnike, vođene željom zahvaliti Isusu i Mariji za primljene milosti i preporučiti im se u konkretnim potrebama, bilo svojim bilo svojih bližnjih. Ujedno će se duhovno ojačati primjerom Isusove, Marijine i Josipove vjere i predanosti u volju Božju, kao i skladnošću njihova obiteljskog života koji su provodili nazaretskoj kućici. U tom će smislu i naš „Hrvatski Nazaret“, kako ovo svetište mnogi rado nazivaju, biti i ove godine škola u kojoj se uči vjerovati Bogu i po vjeri živjeti u osobnom i zajedničkom, posebno u obiteljskom životu.

2.     Prije svega, Nazaret je škola u kojoj se uči vjerovati. Možemo mirno reći da nema nijedne škole vjere na svijetu koja bi bila ravna Nazaretskoj školi, koja je doduše, smještena u skromnu nazaretsku kućicu, bijedna u materijalnom smislu u usporedbi s današnjim modernim školama, ali je nenadmašiva po onima koji u njoj poučavaju vjeri i životu. To su nitko drugi nego Isus, Marija i Josip. Nikada nije postojala škola koja bi se mogla pohvaliti tako mudrim i izvrsnim učiteljima, koji su ono što su poučavali ne samo savršeno poznavali, nego i potpunosti to i živjeli. Na taj su način njihovi životi bili u svakom pogledu neizbrisivo obilježeni vjerom u Boga. O kakvoj je vjeri riječ, svjedoči Marijin odgovor na Božji poziv upućen joj po anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38), i Isusovo ponašanje izraženo u njegovoj Getsemanskoj molitvi: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Mk 22, 42), kao i Josipova poučljivost i spremnost slijediti poticaje Duha Svetoga, makar dolazili i kroz san. O takvom Josipovu postupanju čitamo kod Mateja: Josip „učini kako mu naredi anđeo Gospodnji i uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1, 24; 2); zatim: Josip „ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat (Mt 2, 12), i ponovno: „On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku“ (Mt 2,20). I tako redom, budni ili u snu, u molitvi ili pri radu, ovih je troje stanovnika nazaretske kućice uvijek i u svemu živjelo svoj „da“ onomu što Bog od njih traži i očekuje.

3.     Takvo ponašanje zacijelo ne bi bilo moguće da nisu imali potpuno povjerenje u Boga, ono povjerenje koje je Isus kod svojih učenika i slušatelja budio govoreći im: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 25; 32-33). Slušajući i promatrajući pažljivo Isusa, Mariju i Josipa, otkrivamo, braćo i sestre, kako vjerovati u Boga znači prije svega imati povjerenja u njega, i kako to povjerenje može i mora ostati čvrsto i nepokolebljivo i u trenucima kada ne razumijemo što Bog od nas hoće, štoviše, kada on postupa suprotno našim očekivanjima i željama. Isus, Marija i Josip pokazuju nam kako Bogu treba vjerovati i onda kada on ne uslišava naše molitve za oslobođenje od trpljenja, bolesti ili kakve druge nevolje. Riječi: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude“, kojima je završio svoju molitvu u Getsemanskom vrtu prije svoje muke i smrti na križu, Isus je zacijelo često imao prilike čuti i iz usta svoje Majke Marije i svoga zakonskog oca i hranitelja sv. Josipa. Kako je drukčije Marija, kao vjernica, mogla misliti i moliti dok je Bog od nje zahtijevao ono što je ljudski nemoguće, naime da bude majkom njegova jedinorođenog Sina kojeg će začeti, ne naravnim putem, nego po Duhu Svetom? Kako je drukčije mogla misliti i moliti dok je slušala riječi starca Šimuna u Hramu: „Ovaj (tj. Isus) je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač boli probosti dušu…“ (Lk 2, 34-35). Kako je, kao vjernica s neograničenim povjerenjem u Boga, mogla drukčije zaključiti svoju molitvu, ako ne kao i njezin Sin: „Ne moja, nego tvoja volja neka bude, Oče nebeski!“

I kako drukčije shvatiti Josipovo odustajanje od svojih nauma, nakon što je u snu bio od Boga poučen, ako ne u duhu Isusove Getsemanske molitve: „Ne moja, nego tvoja volja neka bude?“ S druge strane, budući da je Isus bio ne samo pravi Bog nego i pravi čovjek, kao čovjek je zacijelo tu molitvu i ponašanje koje iza nje stoji čuo i doživio upravo od Marije i Josipa, kojima ga je Otac nebeski povjerio na brigu i odgoj.

4.     Ipak, braćo i sestre, povjerenje je samo jedna dimenzija vjere. Drugu čini poznavanje onoga što se vjeruje, odnosno onoga komu se vjeruje. Boga koji je njihove očeve čudesno izveo iz egipatskog ropstva i kroz pustinju doveo u obećanu zemlju; koji je uz njihov narod bio i onda kada je narod zbog grijeha morao u ropstvo i progonstvo; koji ga je neprestano ohrabrivao i tješio šaljući mu proroke i učitelje, i koji je obećao poslati Izbavitelja i Spasitelja ne samo izraelskom narodu nego svim ljudima, tog su i takvog Boga Marija i Josip dobro poznavali i to su znanje, zajedno s vjerom, znali i umjeli prenijeti na dijete Isusa, pa je sv. Luka o njemu mogao napisati: „A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52).

A kad počne javno djelovati, Isus će svojim slušateljima često govoriti ne samo o važnosti vjere nego i znanja. Tako će jednog dana reći: „Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11, 27). Po Isusu, dakle, upoznajemo Oca nebeskoga. O Jeruzalemu će Isus reći da će biti razoren zbog toga što nije „upoznao časa svoga pohođenja“ (Lk 19, 44). To znači da spasenjsko značenje ima ne samo vjera u Isusa nego i spoznaja, tj. znanje o njemu. A dvojici učenika na putu u Emaus na Uskrs navečer nije bilo dano prepoznati uskrslog Isusa, iako je s njima hodio i Pisma im tumačio (Lk 24, 16), što znači da je za spoznaju Isusa potrebno rasvjetljenje Duha Svetoga. Sv. Ivan će zapisati kako Isus „dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna“ (Iv 1, 10). Bez poznavanja Isusa, nema ni spasenja po njemu. Prema sv. Ivanu, Isus je također rekao: „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ništa ne činim, nego da onako zborim kako me naučio Otac“ (Iv 8, 28). Neku osobu najbolje upoznajemo po nekim posebnim gestama i postupcima. Tako i Isusa najbolje spoznajemo po njegovu dragovoljnom prihvaćanju smrti na križu radi nas i našeg spasenja. Sam će nas Isus čak pozvati da učimo od njega: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svoji“ (Mt 11, 28-29). Upravo smo večeras, braćo i sestre, došli u ovo svetište učiti od Isusa, Marije i Josipa, učiti kako se vjeruje Bogu i njegovoj Riječi.

5.     Iz svega rečenoga možemo vidjeti kako su u Isusovim očima za spasenje jednako važne vjera i spoznaja. One su toliko međusobno povezane da jedna bez druge nisu ni moguće. Vjera omogućuje dublju spoznaju, a što više nekoga poznajemo, to mu možemo više vjerovati. Zato je važno ne samo vjerovati Bogu i vjerovati ono što nam on objavljuje nego to, koliko je moguće, i umom spoznati. Zbog toga nas Isus poziva na učenje, poglavito na učenje od njega, kako smo upravo čuli. To učenje ima za cilj bolje upoznati samog Isusa, a po njemu i Oca nebeskoga. Pritom našoj naravnoj spoznajnoj moći, našem razumu, priskače u pomoći nadnaravno rasvjetljenje Duha Svetoga. Njega nam je Isusu obećao i poslao kao onoga koji će nas uvesti u svu istinu.

To je razlog, braćo i sestre, zašto je Sveti Otac, proglašavajući Godinu vjere, posebno pozvao na proučavanje i upoznavanje Katekizma Katoličke Crkve i dokumenata Drugog vatikanskog koncila, koji je počeo 1962. i završio 1965. godine. Stari su crkveni naučitelji govorili kako vjera traži razum, tj. kako najprije treba razumjeti i spoznati ono što se vjeruje. Ali vrijedi i obratno, tj. razum i spoznaja traže vjeru koja ih nadopunjava i vodi u dublje spoznaje. Tako su nastale poznate uzrečice: Vjerujem da bih spoznao i spoznajem da bih vjerovao. I mi, braćo i sestre, nastojmo ovu Godinu vjere i ovu hodočasničku godinu u ovo naše svetište i u druga naša svetišta, tako živjeti da u njoj porastemo u vjeri u Boga i u poznavanju istina koje nam je on objavio.

6.     Pritom je od osobite važnosti jednostavno promatrati i nasljedovati pojedine osobe Nazaretske obitelji, kao i tu svetu obitelj u cjelini. U Isusu, Mariji i Josipu neposredno, gotovo opipljivo, vidimo i otkrivamo što vjera znači u ljudskom životu, kako se ona živi u raznim životnim prilikama i kako postaje izvor snage za prihvaćanje i nošenje životnih križeva. Važno je stoga jednostavno si predočiti ove i mnoge druge likove naše vjere, njih gledati i promatrati, zajedeno s njima proživljavati razne momente njihova i svoga života, pokušati, naposljetku, govoriti kao oni: „Ne moja, nego tvoja volja neka bude, Oče!“

Tako ćemo osjetiti kako se i u našem životu, slično kao u životima ovih svetih osoba, vjera postupno utjelovljuje, kako raste i sazrijeva do te mjere da postaje pokretačkom snagom cijelog našeg bića. I to sve u tišini i skrovitosti naše svakodnevice, našeg rada, naših „Nazareta“ i „nazaretskih kućica“. Pridružujući se s Marijom i Josipom Isusovu poniženju, njegovoj skrovitosti i nezamijećenosti, njegovu neprekidnom utjelovljenju, postat ćemo zajedno s njima već ovdje, a u punini u vječnosti, i dionicima njegova nebeske slave. Trudeći se poput Marije i Josipa od Isusa učiti, njega što više upoznavati i biti kao oni njegovim služiteljima, možemo očekivati da će se i na nama, kao i na njima, ispuniti njegovo obećanje: „Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ (Iv 12, 26). Amen.

Skip to content