Božić u godini vjere

1.

Evanđelist sv. Luka sažeo je središnje značenje Božića u dvije kratke, ali jezgrovite rečenice: „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 6-7). Sav Božić u dvjema rečenicama, ali rečenicama koje predstavljaju nemilosrdnu osudu našega Božića punog slatkorječive retorike, loše poezije i svakojakog kiča. Božić u dvjema rečenicama u svjetlu kojih vidimo svu bijedu naših Božića pretvorenih u igrokaze sentimentalizma i folklora, zabave i potrošnje. Dvije rečenice o događaju koji se zbio usred noćne tišine koju nije narušila pjesma nebeskih zborova nego zaglušna buka našeg božićevanja s bučnom glazbom, pjesmom, šampanjcima i zdravicama. Usred takve buke nije nam moguće čuti Riječ koja nas iz betlehemskih jasala želi osloviti i nagovoriti. Tako se događa da slaveći Božić, mi zapravo bježimo od njega i zatvaramo se pred njime, slično kao što su se stanovnici Betlehema zatvorili pred Isusom koji se kod njih trebao roditi.

Božić je ispunjenje riječi iz Knjige mudrosti (18, 14-15): „Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane.“ Riječ o kojoj govori pisac Knjige mudrosti vječna je Riječ Očeva, koja je u tišini noći postala čovjekom. A ako je suditi po buci i rastresenosti koje prate naše slavljenje Božića, očito je da se, svjesno ili podsvjesno, ne želimo s tom Riječi susresti, ne želimo ju čuti, a još manje odgovoriti na njezin poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15). Dakle, ne želimo da nam se dogodi Božić, susret s Bogom, koji nam se toliko približio da je postao jedan od nas.

U liturgiji božićne mise ponoćnice slušamo riječi iz Knjige proroka Izaije (9, 1): „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Isto slušamo u liturgiji božićne danje mise iz Ivanova evanđelja (Iv 1, 9): „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…“ No kako se odnosimo prema tom božanskom svjetlu? Zar naše božićevanje, obasjano tolikim umjetnim svjetlima, ne potvrđuje Ivanove riječi: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11)? Zar ne izmišljamo i ne palimo tolika umjetna svjetla samo da se ne bismo susreli s istinskim svjetlom Božića kojemu ništa ne može ostati skrito?

Božić je blagdan darivanja, kao odgovor Ocu nebeskom koji nam je darovao jedinorođenoga Sina svoga za Spasitelja. Ali kakav je taj naš odgovor? Umjesto da se doista s novorođenim Spasiteljem prinesemo kao uzdarje Bogu i postanemo dar jedni drugima, kao što se Isus učinio darom svima nama, mi kupujemo i darivamo jedni drugima mnoštvo raznih stvari, pokrivajući time svoju nespremnost za istinski dar sebe samih.

U božićnoj noći anđeli su navijestili pastirima „veliku radost za sav narod“ (Lk 1, 10), radost jer se rodio „Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 1, 11), dakle radost zbog spasenja od grijeha i smrti. Kad bismo u to ozbiljno vjerovali, radost bi naša bila neizmjerna. No, budući da nam je vjera slaba ili nikakva, istinsku božićnu radost ne osjećamo, i zato za nju tražimo nadomjestak u sitnim i površnim ljudskim radostima kao što su jelo, piće, zabava, kupovina, poneka dobrotvorna gesta i tome slično. Bez tih nadomjestaka ne znamo slaviti Božić jer smo se zatvorili radosti koja iz njega zrači.