Božić u godini vjere
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

 

1.
 
Ovogodišnji Božić slavimo u Godini vjere, što nas obvezuje preispitati naše shvaćanje i slavljenje Božića. Godina vjere ima za cilj obnoviti vjeru onih koji vjeruju i pomoći do nje doći onima koji ne vjeruju, dakako, uz pomoć onih koji već vjeruju. Kako bi to bilo moguće, potrebno je bolje upoznati otajstva i istine naše vjere te zatim uz njih prionuti srcem, umom i voljom, tj. cijelim svojim bićem. Bez poznavanja istina i otajstava vjere i naše prianjanje uz njih, a to znači uz Boga koji nam ih je objavio i darovao, ostaje polovično. A može se lako dogoditi da netko zbog toga upadne u razne vjerske zablude, pa i praznovjerja. Tako se mnogim pastoralnim djelatnicima čini kako je u naše vrijeme traženje i primanje sakramenata nerijetko motivirano u vjerskom smislu nedostatnim razlozima, čak i takvima koji su posve profani, a ponekad graniče i s praznovjerjem. Taj nedostatak pravog shvaćanja i s tim povezanog pravog slavljenja uočljiv je danas posebno kad je riječ o Božiću.
 
2.
 
Božić se odnosi na središnje otajstvo naše svete vjere: na utjelovljenje i rođenje Isusa Krista Sina Božjega, koji se na neki način „lišio“ svoga božanstva (usp. Fil 2, 6-8) kako bi radi nas i našeg spasenja mogao postati jedan od nas, dijeleći s nama u potpunosti našu ljudsku sudbinu, pa i smrt. Za Isusa je to od početka bilo povezano s trpljenjem, zapravo s križem na kojem će na koncu biti razapet. Od početka nije bio prihvaćen jer za njega i njegovu majku „ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7). Zbog toga se morao roditi u štali izvan grada, a jasle su mu bile kolijevka. Od početka mu je život bio ugrožen, zbog čega su njegova majka Marija i Josip, njezin zaručnik i Isusov hranitelj, morali bježati u Egipat kako bi ga spasili od pogibelji. To siromaštvo, neprihvaćanje i ta izloženost smrtnoj opasnosti od onih koji su se osjećali od njega ugroženima pratili su ga cijelog zemaljskog života. Zato njegov život nije samo počeo i završio križem nego je u cijelosti bio njime obilježen. Križem je on platio svoju poslušnost nebeskom Ocu i svoju ljubav prema nama. Zato je i rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).
 
3.
 
Riječ je dakle o dubokom i potresnom otajstvu naše vjere. A kako ga mi slavimo? Koliko se ono u našem božićevanju zrcali? Može li netko tko ne poznaje našu vjeru na temelju našeg slavljenja Božića spoznati i shvatiti da je tu riječ o potresnoj Božjoj ljubavi, o Bogu koji se do kraja predaje za nas, a ne o bilo kakvom povodu za raskošno i neobuzdano slavlje i trgovanje? Ako se dosad nismo ozbiljno suočili s takvim pitanjima, moramo to učiniti sada, u Godini vjere, kako bi naš Božić postao to što treba biti: blagdan vjere, blagdan zahvaljivanja Bogu za njegovu neizrecivu ljubav koju nam je iskazao darovavši nam za Spasitelja svoga jedinorođenoga Sina.

Evanđelist sv. Luka sažeo je središnje značenje Božića u dvije kratke, ali jezgrovite rečenice: „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 6-7). Sav Božić u dvjema rečenicama, ali rečenicama koje predstavljaju nemilosrdnu osudu našega Božića punog slatkorječive retorike, loše poezije i svakojakog kiča. Božić u dvjema rečenicama u svjetlu kojih vidimo svu bijedu naših Božića pretvorenih u igrokaze sentimentalizma i folklora, zabave i potrošnje. Dvije rečenice o događaju koji se zbio usred noćne tišine koju nije narušila pjesma nebeskih zborova nego zaglušna buka našeg božićevanja s bučnom glazbom, pjesmom, šampanjcima i zdravicama. Usred takve buke nije nam moguće čuti Riječ koja nas iz betlehemskih jasala želi osloviti i nagovoriti. Tako se događa da slaveći Božić, mi zapravo bježimo od njega i zatvaramo se pred njime, slično kao što su se stanovnici Betlehema zatvorili pred Isusom koji se kod njih trebao roditi.

4.
 
Svojevremeno sam kod nekog teologa pročitao kako kršćanstvo najviše sabotiraju sami kršćani. Možemo reći da je naše današnje božićevanje u dobroj mjeri također svojevrsna sabotaža istinskoga Božića, a time i svjestan ili nesvjestan pokušaj da nam se on ne dogodi.

Božić je ispunjenje riječi iz Knjige mudrosti (18, 14-15): „Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane.“ Riječ o kojoj govori pisac Knjige mudrosti vječna je Riječ Očeva, koja je u tišini noći postala čovjekom. A ako je suditi po buci i rastresenosti koje prate naše slavljenje Božića, očito je da se, svjesno ili podsvjesno, ne želimo s tom Riječi susresti, ne želimo ju čuti, a još manje odgovoriti na njezin poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15). Dakle, ne želimo da nam se dogodi Božić, susret s Bogom, koji nam se toliko približio da je postao jedan od nas.

U liturgiji božićne mise ponoćnice slušamo riječi iz Knjige proroka Izaije (9, 1): „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Isto slušamo u liturgiji božićne danje mise iz Ivanova evanđelja (Iv 1, 9): „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…“ No kako se odnosimo prema tom božanskom svjetlu? Zar naše božićevanje, obasjano tolikim umjetnim svjetlima, ne potvrđuje Ivanove riječi: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11)? Zar ne izmišljamo i ne palimo tolika umjetna svjetla samo da se ne bismo susreli s istinskim svjetlom Božića kojemu ništa ne može ostati skrito?

Božić je blagdan darivanja, kao odgovor Ocu nebeskom koji nam je darovao jedinorođenoga Sina svoga za Spasitelja. Ali kakav je taj naš odgovor? Umjesto da se doista s novorođenim Spasiteljem prinesemo kao uzdarje Bogu i postanemo dar jedni drugima, kao što se Isus učinio darom svima nama, mi kupujemo i darivamo jedni drugima mnoštvo raznih stvari, pokrivajući time svoju nespremnost za istinski dar sebe samih.

U božićnoj noći anđeli su navijestili pastirima „veliku radost za sav narod“ (Lk 1, 10), radost jer se rodio „Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 1, 11), dakle radost zbog spasenja od grijeha i smrti. Kad bismo u to ozbiljno vjerovali, radost bi naša bila neizmjerna. No, budući da nam je vjera slaba ili nikakva, istinsku božićnu radost ne osjećamo, i zato za nju tražimo nadomjestak u sitnim i površnim ljudskim radostima kao što su jelo, piće, zabava, kupovina, poneka dobrotvorna gesta i tome slično. Bez tih nadomjestaka ne znamo slaviti Božić jer smo se zatvorili radosti koja iz njega zrači.

5.
 
I tako možemo redom nabrajati mnoge načine kako samo prividno slavimo Božić, a stvarno ga koristimo za nešto što s njime nema puno veze. Božić nam u tom smislu postaje izlikom da se pokažemo barem jednom godišnje darežljivima, pobožnima, otvorenima drugima, posebno siromasima. Ali u stvarnosti ostajemo isti kao prije, neobraćeni i od Boga i drugoga čovjeka daleki. Isus se nije prividno ni utjelovio niti kao čovjek rodio i živio, niti je prividno umro za nas na križu, kao što nije prividno ni uskrsnuo. Njegovo rođenje, kao i sve što je nakon toga uslijedilo, nije bilo nikakva izlika za nešto drugo. Sve je bilo radi nas i našeg spasenja. Radi toga on se stvarno, a ne prividno, poistovjetio s nama i živio naš život s nama u svemu jednak osim u grijehu; stvarno je trpio i stvarno umro. On nas je stvarno do kraja ljubio. I samo ako i mi na taj način, tj. stvarno i iskreno, a ne prividno i lažljivo, pristupamo Božiću i svim ostalim otajstvima naše vjere, koja nisu ništa drugo nego otajstva Isusova života i spasiteljskog djela, možemo istinski slaviti Božić i biti istinski Isusovi vjernici i sljedbenici. Sve drugo ima malo veze s pravim kršćanskim božićevanjem.
 
Zato svoju ovogodišnju božićnu čestitku svima povezujem sa željom da nam se upravo ove godine, kad slavimo Godinu vjere, doista dogodi istinski Božić vjere. A dogodit će se ako ga dočekamo duhovno budni poput betlehemskih pastira i mudraca s Istoka, ako svoja srca prije toga očistimo molitvom i pokorom te se u sabranosti pridružimo svetom slavlju zajedno s braćom i sestrama po vjeri, trudeći se uz to iskreno se pokloniti novorođenom Djetetu u svakome siromahu i nevoljniku. Slaveći na taj način Božić obasjat će nas nebesko svjetlo i ispuniti „velika radost za sav narod“. Takav Božić želim i molim svima, i da on traje ne samo iduće godine nego sve naše dane i godine.
 
 
Vaš nadbiskup Ivan

 

Skip to content